Hodati s njima
Irena Bekić, 2019.
Osvrt na memorijalni rad Sandre Strele izveden na Dotrščini u rujnu 2019.
Foto: Katarina Zlatec
“‘Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo’, rekao je moj djed Garabet.” Tim riječima rumunjski književnik armenskog podrijetla, Varužan Vosganjan započinje Knjigu šapata, potresnu obiteljsku kroniku ispisanu sjećanjima njegovih djedova i baka, bližih i daljih predaka, na progone i povijesnu traumu genocida nad Armencima. Navedene na samom početku, prije prvog poglavlja romana, one se promiču u statement jedne obiteljske i nacionalne povijesti koja će završiti autorovim rezimeom: “Moj je život od ovog trenutka, uglavnom to ponavljano koračanje za nekim tko se umorio i počeo sam shvaćati da je, koliko bi se god osjećao usamljenim, povorka usamljenija od svega. Nisam izišao iz povorke, bio sam najbliže, nisam mogao ni žuriti, jer ne možeš prestići mrtve.”[1] Čini se da su riječi djeda Garabeta postale težak teret. Sućutne, a u svojoj suštini nepropusne, one petrificiraju identitetske pozicije i stoga predstavljaju uznemirujuće naslijeđe o kakvo zapinju i oprost, i zaborav i sjećanje, i revizionizam, i pravda. Ove krajnje točke romana koji govori o neiskupljenoj patnji i stradanjima jednoga naroda, indeksiraju koordinate šire kartografije: kolektivni povijesni narativi, gotovo se uvijek temelje na kartografijama oplakivanja ili slavljenja (svojih) mrtvih. Jedino što se oplakuje u tišini (šaptom), a slavi se glasno.
To je matrica koja je zajednička mnogim povijesnim narativima pa je možemo prepoznati i u slučaju Dotrščina. Pokušat ću s pomoću nje sagledati umjetničku intervenciju Sandre Sterle Hodati s njima kojom je autorica odgovorila na ovogodišnji poziv Virtualnog muzeja Dotrščina da se privremenom memorijalnom gestom obilježi mjesto najvećeg stradanja u novijoj povijesti Zagreba.
Podsjetimo se, procjenjuje se da je tijekom fašističke vlasti od 1941. do 1945. godine na ovom lokalitetu pogubljeno oko sedam tisuća ljudi, uglavnom Zagrepčana. Suđeno im je za različite protudržavne radnje na prijekim sudovima ili im uopće nije suđeno, niti im je po bilo kojoj osnovi dokazivana krivnja, već su pogubljeni kao taoci, iz odmazde.[2] Vrlo je vjerojatno da su po završetku rata, u svibnju 1945. ondje izvršena i pogubljenja sa suprotnim ideološkim predznakom.
Kao mjesto najvećega masakra antifašista u novijoj povijesti Zagreba, u vrijeme Jugoslavije, sve do raspada države i promjene dominantne ideologije, ono je komemorirano kao spomen šuma, odnosno, nikada do kraja realizirani, spomenički krajobrazni kompleks. U novoj je državi, međutim, ono postalo mjesto političkog prijepora, ruptura u novom poretku pa je Spomen šumu trebalo na neki način izbrisati, designirati. Sjećanje povijesti je, kao što sugerira Jan Assmann u knjizi Kulturno pamćenje, kulturna praksa. Ono ne slijedi neki nagon ili prirođeni interes, već, predstavlja sferu “vezanosti i obaveznosti koja kako u vremenu tako i u socijalnoj dimenziji uspostavlja poredak, smisao i povezanost, omogućuje rekonstrukciju prošlosti na kojoj počivaju pamćenje i povijest.”[3] Assmann koristi pojam iustitia connectiva kojim označava kulturnu konstrukciju starih visokih kultura koja povezuje socijalnu koheziju i vremensku koherenciju, pri čemu norme vezuju ljude i vrijeme pa će ono što važi danas važiti i sutra.[4] Iz tako konstruiranog prostora proizlazi “komemorativni imperativ Sjećaj se! Ne zaboravi!” koji se uvijek na specifičan način konkretizira kao historijski smisao.[5] Povučemo li paralelu s modernim državama prepoznat ćemo sličnu težnju za kontroliranjem kolektivnog sjećanja kao historijskog ljepila. Modificirajući ga kroz ideologiju, države ga reorganiziraju i nanovo strukturiraju, kreirajući mjesta kolektivnog pamćenja kao točke konsolidacije zajedništva, odnosno uklanjajući ona koja ju narušavaju. Takav je primjer Spomen park Dotrščina koji je u nepuna tri desetljeća nove države, u novim političkim okolnostima, potisnut iz kolektivne memorije. Autorski projekt Saše Šimprage Virtualni muzej Dotrščina, izvorno pokrenut u okviru Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, s namjerom vraćanja ovoga mjesta u kolektivno pamćenje. Uz brigu o lokalitetu, Šimpraga je pokrenuo oblik stalnoobnavljajuće komemorativne prakse u okviru koje godišnje raspisuje natječaj i realizira privremenu umjetničku in situ intervenciju. Ove godine to je bio rad Hodati s njima umjetnice Sandre Sterle.
Siže rada je jednostavan: autorica poziva građane da na predviđeni datum povedu svoju kućnu biljku u komemorativnu šetnju šumom. Nakon što je ocrtala dramaturgiju koja uključuje šetnju od Bakićeva do Ružićeva spomenika i privremeno polaganje lončanica te predvidjela kolica ili bicikle za one koji neće moći sami nositi svoje biljke kao i izvjesni broj manjih lončanica za one koji će na šetnju doći bez biljaka, autorski se potpuno povukla. Tako šetnja postaje kolektivni čin građana koji se realizira u izmiješanom prostoru umjetničkog performansa, izleta i aktivizma. Umjetnički režiran ili, bolje rečeno, umjetnički iniciran događaj, artificijelan u odnosu na svakodnevnu stvarnost, postao je kanal kroz koji je aktivizam građana olakšan budući da posreduje sudjelovanje s distancom. Radi se, ustvari, o rasterećujućem osjećaju igranja uloge koji prividno raspršuje odgovornost na sve članove trenutno okupljene zajednice pa je čini jednostavnijom, dok je, s druge strane, osvještava, budući da nudi potreban razmak između emocije, identifikacije i empatije.
No, Sterle se služi još jednom strategijom. Upućujući apsurdni poziv građanima da svoje kućne biljke izvedu u šetnju, u aktivističku je agendu unijela humor. U ključnoj analizi Rabelaisovog romaneskonog ciklusa, Mihail Bahtin naglašava opstrukcijsku ulogu smijeha u odnosu na sistem, budući da smijeh u svojem objektiviziranom društveno-historijskom životu nije nikada bio ozakonjen, pa time niti “zaražen” rutinom, lažima, konvencijama ni prijetvornošću. Smijeh je, kaže, “ostao izvan zvanične laži koja se oblačila u forme patetične ozbiljnosti”[6] i zato ima ogoljujuću i iscjeljujuću snagu kojom može zahvatiti osnovne realnosti kao što su život, smrt i rast.
Humor, ironija, kreiranje apsurdnih situacija i maskerada, preokupacija sjećanjem i mjestom-locusom kao punktovima osobne topologije obilježavaju umjetničku praksu Sandre Sterle. Kada bismo zamislili neki sistem koji bi povezivao njezine radove, onda bi to bila mreža gustih i preklapajućih čvorišta. Primjerice, rad Hodati s njima ima svoju pretpovijest u kratkom filmu True stories (story 1), koji je autorica snimila 1998. u parku Flevopark, u Amsterdamu. Priče su donekle podudarne: oba lokaliteta su urbane šume, skrivena groblja opterećena šutnjom, ne-govorom, institucionalnim mukom. U Flevoparku, autorica odjevena u Mini Maus muški modificiranim glasom, vodi nepoznatog sugovornika ka mjestu gdje je sakrila tajnu. To je reminiscencija na igru iz djetinjstva kada je s prijateljicama zakopavala raznobojna stakalca, a potom su jedna drugoj otkrivala mjesta tajne. U sudaru s činjenicom mjesta, fikcija i stvarnost, pojedinačna nevinost i kolektivna odgovornost, dječja igra i mračna povijest, međusobno se poništavaju, dovode u obrat. Pri tome se ne radi o izvrtanju koje će naglasiti krivnju krivih i nevinost pravednih već o postavljanju pitanja o mogućnosti iskupljenja traume, za što smo svi odgovorni. Dotrščina za autoricu ima isti naboj. No ovdje je, više nego o osobnom nemiru što ga proizvodi mjesto koje je istovremeno rekreativno šetalište i masovna grobnica, riječ o pozivu na kolektivno pamćenje. Kućne biljke pritom služe kao simbol i kao medij.
Briga o biljkama ne podliježe ideologiji. Stoga ju Sandra Sterle preuzima kao metaforu o kućnom odgoju, odnosno onim praksama njege koje bi on trebao posredovati: solidarnost, empatiju, poštenje, stav o onome što je dobro i što je zlo. Donesene iz dnevnih boravaka, brižno zalijevane, dohranjivane, presađivane, one predstavljaju osobni ulog u zajedničkoj mobilizaciji pamćenja koje se opire institucionaliziranim memorijama.
Vizualno ovaj se rad sažima u dvije slike. Prva uključuje heterogenu grupu ljudi s lončanicama u rukama na šumskom putu. Druga su položene biljke na zid koji obrubljuje spomenički kompleks, a na kojemu je ugraviran stih Ivana Gorana Kovačića “Nema ih više, jer su htjeli biti!”. Posložene u različitim ukrasnim posudama, one nose tragove stanova, odražavaju osobne estetike, karaktere, životne stilove, predstavljajući, na tragu prethodno rečenog, otpor koji nije dio političke agende već etike kućnog odgoja. Vraćanje biljaka kućama, označit će isto tako disperziju lokaliteta, osvještavanje traume i odgovornosti, transponiranje lončanica u malene spomenike te brigu o njima, zalijevanje i rast. Moja se biljka nakon izleta, neobično razlistala.
Zadržat ću se još malo na vizualu, na slici tijela s biljkama, utisnutim u šumu. Opisujući Sandrin rad Okolo naokolo, Ruth Noack navodi kako, trčeći u beskonačnom loopu oko stabla, žena tj. umjetnica kao da mu dodaje godove, kao da “imitirajući njegovu biologiju u njega materijalizira i unosi svoje biće. I, ne samo da uvažava međusobno povezivanje ljudskog života i prirode na našoj planeti, ona za njega preuzima i odgovornost. (…) Trčanje oko stabla čin je njegovanja samog sebe pri kojemu se subjektivnost sa čovjeka premješta na prirodu.”[7] Mislim da je navedeno moguće primijeniti i na ovaj rad i da zajedno s Ruth Noack možemo zaključiti da se ni ovdje ne radi o uspostavljanju esencije nekog ideala. “Umjesto toga, prikaz je iskren. Ovo je rad koji se bavi političkim tijelom unutar političkog krajolika.”[8]
No tko su oni iz naslova? Biljke? Mrtvi? Jesu li to oni koje spominje Ivan Goran Kovačić u svojemu stihu, oni koji više nisu tu, jer su htjeli biti. A biti znači biti slobodan i nepodređen. U svakom slučaju, Sandra Sterle ne poziva na hod iza, kao što bi priličilo pogrebnoj povorci usamljenih, o kojoj govori Vosganjan, već s njima kao u povorci ravnopravnih. Samo je tako moguće kretati se prema naprijed i održavati život.
Bilješke:
[1] Varužan Vosgnjan. Knjiga šapata. (prev. Ana Benadić Oproiu i Adrian Oproiu) Zagreb: Sandorf, 2017. Str. 487
[2] Povjesničar, fotograf i režiser Jadran Boban, koji je istraživao slučaj Dotrščina za potrebe dokumentarnog filma, naglašava da je takvo kolektivno kažnjavanje bilo utemeljeno u zakonodavstvu NDH koje je propisivalo odmazde i grupna ubijanja talaca u slučaju da se krivnja za kazneno djelo protiv države nije mogla utvrditi te se time direktno kršila IV. haška konvencija iz 1907. godine / 13.11.2019.
[3] Jan Assmann. Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama. (prev. Vahidin Preljević). Zenica, 2005. Str. 298
[4] Isto, str. 273
[5] Isto, str. 298
[6] Mihail Bahtin. O romanu. Beograd: Nolit, 1989. str. 364
[7] Ruth Noack. “Žena leži u travi – o Okolo naokolo Sandre Sterle” (24 – 35). U Sandra Sterle: Zaboraviti, sjetiti se znati. Galerija umjetnina Split 12. 12. 2017 – 7. 1. 2018. Split: Galerija umjetnina, 2017. Str. 32
[8] Isto
/ Objavljeno na portalu Vizkultura, 15. studenoga 2019. /
Intervju s umjetnicom povodom izvedbe: H-Alter, 16. rujna 2020.: https://www.h-alter.org/vijesti/promjenjiva-priroda-ljudskog-sjecanja