HRVATSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941.-1945.
Akademik Dušan Bilanžić
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sveučilišni profesor u miru
Prof.dr.sc. Tvrtko Jakovina
Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
U samo sat vremena, rano ujutro 27. ožujka 1941. nezadovoljnici pristupanjem Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu zauzeli su glavne državne institucije i pritvorili članove Vlade Cvetković-Maček. Namjesnik, knez Pavle Karađorđević u tome je trenutku u posebnom vlaku putovao prema Zagrebu. Zapovjednik vojnog područja general Marić, koji ga je dočekao na kolodvoru, ponudio je svojim snagama pomoći u gušenju pobune, ali se knez nije želio boriti. Vladka Mačeka, potpredsjednika Vlade zamolio je da otputuje u Beogad i priključi se novim vlastima države na čijem je čelu sada bio njegov nećak, sedamnaestogodišnji Petar II Karađorđević, koji je proglašen punoljetnim. Šef Hrvatske seljačke stranke to je 4. travnja i učinio, nakon što je ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašić najprije utvrdio da se Sporazum Cvetković-Maček i dalje prihvaća. Maček je odbio njemačka nagovaranja da ne prihvati položaj potpredsjednika u Vladi generala Dušana Simovića. Najavio je da će ga u slučaju evakuacije zemlje na mjestu zamjenika premijera naslijediti dr. Ivan Krnjević.[1] Nova je vlada znala kako je vojska nesposobna suprotstaviti se Nijemcima, pa je nastojala očuvati mir, slala umirujuće poruke Rimu i Berlinu, odugovlačeći s mobilizacijom kako se, tobože, nitko ne bi nepotrebno izazivao.
Hitlerova Njemačka za takve kombinacije više nije imala razumijevanja. Čitav je Balkan već bio pod njemačkom i talijanskom dominacijom, a u Grčkoj su se vodile borbe u kojima su sudjelovali Britanci. Jugoslavija je zato dobila na važnosti. Hitler je zapovijedio izvršenje Operacije 25 kojom su snage Trećeg Reicha napale i u 12 dana porazile jugoslavensku vojsku. Ostale zemlje koje su kasnije dobile dijelove Kraljevine Jugoslavije, poput Mađarske, Bugarske pa i Italije, u ratne su se operacije uključile ograničeno i bitno kasnije.[2] Vladko Maček se od Vlade rastao na samom početku Travanjskog rata, dan nakon bombardiranja Beograda i 7. travnja se vratio u Zagreb. Tražio je od svojih sljedbenika da održe red i disciplinu, obećavajući članovima Vlade da neće pregaziti vjernost Kabinetu.[3] Nijemci su u Zagreb ušli 10. travnja, kada je u ime poglavnika Ante Pavelića Nezavisnu Državu Hrvatsku proglasio Slavko Kvaternik. Mada to tako nije izgledalo, bili su to posljednji trenuci ionako kratkotrajnog, donekle normalnog parlamentarizma na europskom jugoistoku za više desetljeća. „Novi poredak“ kojeg su pokušali uspostaviti Nijemci trebao je razoriti Balkan, simbol svih negativnosti, a prostor utopiti u nešto širi Jugoistok, koji će biti komplementaran njemačkoj „Novoj Europi“. Srednja Europa blagotvorno je trebala djelovati na Balkan upravo preko svojih dodirnih, mađarskih i hrvatskih, prostora.[4] Kako se pokazalo i puno puta tijekom rata, odnos prema Slavenima kod Hitlera je bio određen pragmom. Oni spremni na suradnju bili su ne samo tolerirani, već i hvaljeni i u taj se obrazac uklapaju i Hrvati.[5]
Do proljeća 1941. dio hrvatskog naroda koji je živio u Kraljevini Italiji već neko vrijeme sudjelovao u ratnim operacijama na različitim bojištima u koje je pokrenula Mussolinijeva Italija, od afričke kampanje, do Albanije i Grčke. Ostali su tek sada ušli u europski rat koji je posve promijenio izgled kontinenta, a od pretvaranja u svjetski rat i cijele planete. Državni poglavar, poglavnik Ante Pavelić u Zagreb je ušao pet dana po proglašenju NDH i stvorio Hrvatsku državnu vladu. Međunarodno je nove vlasti u Zagrebu priznalo tek 11 zemalja, a samo osam u Zagrebu je otvorilo diplomatska predstavništva.[6] Nezavisna Država Hrvatska obuhvaćala je prostor nekadašnje Banovine, ostatak Bosne i Hercegovine i Srijem. Od 20. do 22. travnja prostor su na sastanku Joachim von Ribbentrop, njemački ministar vanjskih poslova i njegov talijanski kolega grof Galeazzo Ciano, podijelili na njemačku zonu na sjeveru i talijansku na jugu. Demarkacijska je crta prolazila nešto južnije od Samobora, Gline, zapadnom Banijom, južno od Bosanskog Novog, Mrkonjića, Travnika, Fojnice i Višegrada na Drinu. Talijani su svoje područje, osim «Prve zone», Italiji neposredno pripojenih područja, podijelili na još dva dijela: Drugu i Treću talijansku zonu. Druga, priobalna, trebala je ostati demitalizirana, a tamo vlasti NDH nisu smjele podizati vojne utvrde i držati veliku koncentraciju snaga. Italiji je Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. dan veliki dio dalmatinske obale, uglavnom na tragu onoga što su tražili još 1915. godine. Mada mađarska aneksija Međimurja i Baranje nikada nije priznata, ta su dva prostora na krajnjem sjeveru Hrvatske, tijekom rata ostala u Mađarskoj.
Duboke promjene koje je donijela uspostava NDH uključivala je drukčiji ustroj države, Ured za hrvatski jezik[7], drugog pokrovitelja. NDH je uskoro, slijedeći Osovinu, objavila i rat Sjedinjenim Američkim Državama, što je navelo američke Hrvate da izjave kako su uz „svoga predsjednika“, Franklina D. Roosevelta.[8] pa i vojvodu od Spoleta, princa talijanske dinastije Savoya koji je kao Tomislav II trebao sjesti na hrvatsko prijestolje, što se ipak nikada nije dogodilo. Ustaška vlast nastojala je stvoriti homogenu hrvatsku državu. Muslimani su smatrani Hrvatima islamske vjeroispovijesti, a njihova kultura islamska inačica hrvatske kulture koja je sazdana od srednjoeuropske, sredozemne i islamske sastavnice. Takva je politika veći pozitivan odjek imala među muslimanskom elitom, no među običnim stanovnicima, ali to ne znači da veliki broj muslimana nije sudjelovao u oružanim postrojbama NDH.[9] Krajem rata stvaranje samostalnih muslimanskih jedinica, poput Bosanskih planinaca ili, od druge polovice 1943. stvorene 13. SS dobrovoljačke bosansko-hercegovačke planinske divizije (Hrvatska), kasnije Handžar, pokazuje kako je takav trend jačao. Njemačka narodnosna zajednica u Hrvatskoj postala je posebno privilegirana.[10] Srpska, židovska i romska zajednica već 30. travnja došle su pod udar Zakonskih odredbi o rasnoj pripadnosti, Zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda i Zakonske odredbe o državljanstvu. NDH je vrlo brzo posve slijedila njemačku praksu. Masovna uhićenja nepoćudnih počela su već polovicom lipnja 1941. godine. Prvi koncentracijski logor u NDH «Danica» kod Koprivnice osnovan je 15. travnja 1941. Masovna pogubljenja nepoćudnih zbog političkih ili rasnih razloga događala su se u Jadovnu na Velebitu, u Đakovu, logoru na Pagu, ali najveći je logor bio u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Na području NDH živjelo je oko 40 tisuća Židova, a ubijeno je više od 30 tisuća ljudi. Oni koji su se spasili priključili su se pokretu otpora ili su prebjegli na talijansko područje.[11] Stradali su gotovo svi Romi (nešto manje od 15.000 ljudi), dok su Srbi, koji su zapravo bili glavna meta u osnovi antisrpskog ustaškog pokreta, dijelom trebali biti prevedeni na katoličanstvo, a dijelom protjerani ili likvidirani. Procjenjuje se da su demografski gubici Srba s prostora NDH bili oko 385.000 ljudi.[12] U Jasenovcu je ukupno stradalo oko 80.000 ljudi, od čega najviše Srba i Židova, ali je među likvidiranima bilo i nešto više od 6.000 Hrvata.[13]
Katolička crkva pozdravila je stvaranje NDH, ali su neki njezini visoki predstavnici već vrlo rano osudili zločine. Najglasnije je nadbiskup Alojzije Stepinac progovorio u listopadu 1942., osudivši rasnu diskriminaciju. Mnogi drugi nisu bili toliko hrabri ili su pak posve, čak i aktivno, stali na stranu ustaške vlasti.[14] HSS, koja je do toga trenutka bila najorganiziranija, vodeća stranka sa stranačkom organizacijom i oružanim snagama, čiji su ministri sudjelovali u Kraljevskoj vladi u Londonu, izabrala je pasivnost. Vladko Maček kratko je vrijeme i sam zatvoren u Jasenovcu, kadnije držan u kućnom pritvoru na svome imanju u Kupincu. Članovi stranke su ili mirovali, dok se dio radikalizirao udesno, prišavši ustašama ili ulijevo, optirajući za stvarni otpor. Pavelićev režim je od samog početka bio ugrožen odnosom Italije i gospodarskim iscrpljivanjem Njemačke. Nasilništvo i zločini samo su ubzrali pobunu. Obzirom da je stanovništvo NDH gotovo jednom trećinom bilo srpsko, a u nekim dijelovima i posve kompaktno, pobuna se na prostoru NDH mogla očekivati. Već krajem travnja 1941. izvršeni su masovni zločini nad Srbima u Gudovcu kod Bjelovara, u Veljunu, Glini, Hercegovini.
Ustanak je pokrenula ilegalna Komunistička partija Jugoslavije u sklopu koje su do tada postojale i KP Slovenije i Hrvatske. Ukupno je broj komunističkih simpatizera i članova bio malen, zanemariv, ali je riječ bila o odlično organiziranoj i odlučnoj skupini. Na njezinom je čelu bio Josip Broz Tito koji je u trenutku uspostave NDH bio u Zagrebu. KPJ je stvorila Vojni komitet čime su spojene dužnosti šefa partije i gerilskih odreda u nastajanju. Tito je došao i na čelo Glavnog, od kraja rujna 1941. Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije. Sve dok je važio pakt između SSSR-a i Trećeg Reicha, komunistički se simpatizeri nisu upuštali u akcije. No već 22. lipnja 1941. pod zapovjedništvom Vlade Janjića Cape, u šumi Brezovica kraj Siska formiran je prvi partizanski odred i to prije no što je CK KPJ pozvao na opći ustanak.[15] Operativno partijsko rukovodstvo u Hrvatskoj vodili su Andrija Hebrang, Rade Končar i Vlado Popović, a u pojedinim dijelovima zemlje, kao Lici ili Dalmaciji odgovorni su bili članovi CK KPH Jakov Blažević, Vicko Krstulović, Karlo Mrazović, Pavle Gregorić, Josip Kraš itd. Ustanak u Hrvatskoj je bio spor, ali temeljit i dobro organiziran, tako da nikada nije bio slomljen do kraja rata. Masovnije je razmjere dobio nakon pobune, uglavnom Srba, u ličkom mjestašcu Srbu 27. srpnja 1941. godine.
Na čelu Glavnog štaba narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske (GŠ NOPOH), bio je general Ivan Rukavina, a kasnije Ivan Gošnjak. Politički je komesar GŠ bio najprije Marko Orešković, a potom Vladimir Bakarić. Već od ljeta 1942. do završnih operacija krajem 1944. pod zapovjedništvom Glavnog štaba Hrvatske, bilo je oko 50% svih partizana Jugoslavije. U prvoj fazi – 1941. i prva polovica 1942., u NOP-u je oko 27% Srba, što je u prosjeku trostruko više nego Hrvata, ali se omjer postupno mijenja. Partizanski se ustanak brzo pretvorio u glavni sigurnosni problem ustaške države, ali i njihovih pokrovitelja. U „šumu“ se odlazi iz različitih razloga: otpora terorističkom režimu NDH, zbog postupnog razumijevanja da će Njemačka i Italija izgubiti rat, želja da se izbjegne sudbina poraženog. Sve ozbiljniji sukobi koji su vođeni uglavnom izvan velikih naselja, ali i na samom obodu gradova, navele su Nijemce i Talijane, ustaše i njihove regularne vojne snage Domobranstvo, na promjenu modela borbe. Sve je utjecalo i na ponašanje monarhističkih krugova okupljenih oko četničkih postrojbi i Jugoslavenske vojske u domovini („otadžbini“), ministra vojske u domovini Dragoljuba Draže Mihailovića.
Jadran je početkom rata pretvoren u talijansko more, jer je Italija nadzirala Albaniju i Crnu Goru, golemi dio Slovenije. Srbi iz Dalmacije od civilnog su komesara za Dalmaciju dr. Bartoluccija već 8. svibnja 1941. tražili da se Italiji pripoji cijeli dalmatinski prostor.[16] Split je postao sjedište Odbora za pomoć izbjeglicama, kasnije Četničkog odbora, a po dolasku vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, jedna od političkih baza ovog pokreta. Oslanjajući se na simpatizere Kraljevine Jugoslavije i zagovornike integralističkog jugoslavenstva, povezivao se s četnicima u Kninskoj krajini. U tom je dijelu Hrvatske postojao najsnažniji četnički pokret s Dinarskom četničkom divizijom (ras)popa Momčila Đujića i Paje Popovića. Četnici, mada je među njima postojala razlika u stupnju podređenosti Draži Mihailoviću, nastupali su uglavnom na velikosrpskoj politici i vodili prije svega građanski rat. Sam Draža Mihailović kao protivnike Jugoslavenske vojske u otadžbini navodio je partizane, ustaše, muslimane i Hrvate. Tek kasnije na red će doći Nijemci i Talijani.[17]
Talijanska se taktika borbe unekoliko promijenila nakon što je Mario Roatta stigao u Dalmaciju. Ambiciozan, neugodan, željan promijeniti mit o miroljubivim Talijanima, uskoro je zbog kampanje odmazde prema stanovništvu prozvan “Crnom zvijeri”. Roatta je uspostavio suradnju s četnicima. Pobijedi li Osovina, Srbi su Italiji bili korisni zbog presizanja Talijana na hrvatske prostore i trajnog nezadovoljstva – ma kako to paradoksalno zvučalo – fašističkih saveznika Hrvata-ustaša. Pođe li rat drukčije, Srbi će biti skloniji Italiji: Talijanima se nisu suprotstavljali, a tijekom rata Rim ih je pomagao. Konačno, četnici su se borili protiv partizana. Roatta je prije svega čuvao obalu. Talijanske jedinice u unutrašnjosti koncentrirane su tek u veća naselja i uz prometnice. Time je olakšan položaj partizanskih snaga koje su se 1942. povlačile prema zapadu i dubini teritorija Nezavisne Države Hrvatske. Pokolji Hrvata i muslimana u unutrašnjosti Italiji su ipak smetali zbog spirale nasilja i međusobne osvete.[18] Smrt četničkog vojvode Birčanina početkom veljače 1943. uzdrmala je ionako malobrojnu, često salonsku, organizaciju u Splitu i Dalmaciji, iako nastojanje Draže Mihailovića da se pokret reorganizira, ojača građanskim političarima, po mogućnosti Hrvatima, stvori vojne postrojbe, koji bi pokazivali da je riječ o svejugoslavenskom pokretu, nije prestajala.[19] Četnička je politika bila uglavnom posve neuspješna u sjevernim dijelovima Hrvatske, gdje je živjelo mnogo Srba.[20] Ukupno, pokret je antagonizirao sve nesrpske nacije, čime je dramatično opadao i utjecaj kraljevskih institucija u inozemstvu.
Stalnim jačanjem NOB-a Tito postaje politički takmac svima koji su očekivali povratak na vlast u trenutku kada saveznička koalicija porazi sile Osovine. Tako se od samog početka na hrvatskom prostoru pokazala razdvojenost na tri povijesne opcije: prozapadnu demokratsku koju je činila Hrvatska seljačke stranka, profašističku koju je činio ustaški pokret i komunističku, izrazito vjernu Staljinovoj Rusiji. Slično su podijeljene bile i manjine u Hrvatskoj, odane četnicima ili partizanima, zadovoljne njemačkim ili talijanskim okupacijom ili spremne na odlazak u borbu (kasnije su organizirane i partizanske jedinice Talijana, Nijemaca, Židova, Čeha i sl.). Demokratska i komunistička opcija ustroj buduće zajednice u kojoj se Hrvatska trebala nalaziti, vidjele su su kao barem autonomiju ili federaciju; Banovina Hrvatska bila je za HSS taj minimum, oko čega se njihovi ministri često sukobljavaju i u krugovima izbjegličke Vlade u Londonu.[21] Komunističko vodstvo, u svakoj od budućih federalnih jedinica stvorilo je Glavne štabove, pa tako i najorganiziraniji GŠ Hrvatske. Motivi glavnih vođa KPJ za takvu organizaciju države vjerojatno su izvirali i iz iskustva kada su se formirali kao misleći komunisti.[22]
Vodstvo partizanskog pokreta skrivalo je da im je cilj ne samo osvojiti vlast, već stvoriti društveno uređenje poput onog u SSSR-u. Usporedo s mrežom partizanskih jedinica, posvuda su uspostavljeni I organi vlasti, od najmanjeg sela do razine općine, kotara, regije i nacionalne, federalne razine. Narodna vlast, kako se nazivala, organizirana je kroz Narodnooslobodilačke odbore (NOO), kojih je u Hrvatskoj već 1941. osnovano 677. Partijske su organizacije djelovale konspirativno. U Sloveniji i Hrvatskoj obnova se Jugoslavije nije spominjala sve do jeseni 1942., ali je ona bila logična i nužna, proizlazila je iz odluka članova savezničke, protuosovinske koalicije kojom se nacistička prekrajanja svijeta nisu priznavala. Tito se u promidžbi tijekom rata spominje tek kao vrhovni komandat, ne i vođa Partije. Parole poput „nema povrataka na staro“ bile su popularne u zapadnom dijelu zemlje, dok je čvrsto inzistiranje na obnovi Jugoslavije odgovaralo mnogim drugima. Parizani su, uglavnom svi, bili mladi, teenageri, seljačka djeca s jedva nešto škole. Bio je to pogodan materijal za upisivanje bilo čega, stvaranje odanih, katkada i fanatiziranih boraca. Partizanska propaganda nudila je kritiku prošlog, vremena ratova, izrabljivanja, ropstva i mržnje, obećavajući bratstvo i jedinstvo i svijetlu budućnost.
NDH je sve manje mogla jamčiti sigurnost svojim stanovnicima, a diktatorski ustroj malo je komu odgovarao. Parlament, nazvan Hrvatski državni sabor, održao je svega tri zasijedanja u Zagebu i kao tijelo bez ikakve važnosti, raspušten je 28. prosinca 1942. Ante Pavelić i radikalni „rasovi“ ustaškog pokreta, sve su jače, u kaotičnim okolnostima i zločinu, obnašali vlast. Partizani su politički program i viziju budućnosti pokazali nakon osvajanja Bihaća u srcu NDH. Grad je trebalo zauzeti kako bi se 25. obljetnica Oktobarske revolucije proslavila baš tamo i pretvorilo ga se u sjedište „Titove Države“. U Bihaću je od 26. do 27. studenog 1942. održano je i Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), zapravo parlamenta. Zastupnici su bili određeni, među njima i predstavnik HSS-a. Na čelo AVNOJ-a postavljen je hrvatski, nekomunistički, političar Ivan Ribar, nekadašnji predsjednik Ustavotvorne skupštine 1920. godine. Hrvatski su se izaslanici odmah organizirali u Inicijativni odbor za sazivanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH).[23]
Početkom 1943. s promjenom na bojištu u Africi, sjever istočnog Sredozemlja, pa i europski jugoistok, dobiva na važnosti. Mada još borbeno malo opasne već 10. rujna 1942. u Podgori su stvorene i mornaričke postrojbe - Pomorski vod, a u siječnju 1943. Prvi mornarički odred, što je Nijemcima i Talijanima dodatno usložnjavalo prilike. Nijemci su, prije no što bi se Saveznici iskrcali u Italiji i eventualno pokušali iskrcati na istočnojadransku obalu, željeli uništiti one koji su bili saveznici Saveznika. U situaciji kada je ugrožena bila sama Italija, uz prijetnju iskrcavanja na drugu obalu, trebalo je uništiti partizane i četnike. Njemački general Alexander Löhr, koji je iz Soluna odgovarao za čitavo područje Jugoistoka, sukladno Hitlerovim zapovjedima, odbio je pregovore s partizanima, unatoč pozitivnom stavu lokalnih zapovjednika. Tako je nastojanje da se NOV-u prizna status zaraćene strane propao, a tzv. Martovski pregovori Vladimira Velebita i Milovana Đilasa, visokih partizanskih dužnosnika koji su došli u Zagreb, završili su tek razmjenom zarobljenika. Kod partizana je postojao strah da bi se nakon iskrcavanja Saveznika četnici mogli pojaviti kao – barem jedan – od „domaćina“ i tako otežati krajnje političke ciljeve uređenja države Titu. Operaciju „Weiss“ talijanske postrojbe nisu dobro prihvatile. Joachim von Ribbentrop, nacistički šef diplomacije i general Walter Warlimont osobno su Mussoliniju prenijeli pismo Adolfa Hitlera u kojem se traži da Talijani jednako predano uništavaju četničke i partizanske jedinice. Mussolini je odgovorio da će na to pristati tek kada partizani prestanu biti opasni.[24]
Moguće iskrcavanje Saveznika, dramatične pobjede Crvene armije na Istočnom bojištu, različito su doživjele različite političke struje. Svi koji su bili vezani uz ratni stroj Osovine političku su sudbinu ionako vezali uz uspjeh Berlina i Rima. Za Tita i Dražu Mihailovića Drugi svjetski rat značio je i borbu za sasvim konkretne, unutarnje političke ciljeve. Titovi partizani vodili su socijalnu revoluciju s nastojanjem da poslije rata uspostave vlast sličnu onoj u Sovjetskom Savezu. Četnički pokret, bez ozbira što Hrvati u njemu ne sudjeluju, priznavan je od Kraljevske vlade u izbjeglištvu, a time i od Hrvatske seljačke stranke, čiji ministri sudjeluju u radu svih kabineta u kojima je general Draža Mihailović bio član. Četnička je logika bila očuvati vlastite snage, ali i izboriti očuvanje monarhijskog režima na kraju rata. U tome nastojanju smetnju su predstavljali partizani, pa je Mihailović prihvaćao pomoć Talijana, izbjegavao sukobe s Nijemcima s kojima su četnički vođe katkada surađivali. Izravnih se sukoba i pokolja muslimanskog ili hrvatskog stanovništva četnici ne libe. Ustaške i četničke jedinice također se uglavnom ne sukobljavaju. Početkom 1943. izgledalo je da je došao trenutak obračuna s partizanskim snagama, ali su partizani probili obruč, trajno na Naretvi razbili četnike, a potom uspješno, uz teške gubitke, izdržali operaciju „Schwartz“ na rijeci Sutjeski. Većinu jedinica u obje bitke i više od polovice poginulih na partizanskoj strani činili su borci iz Hrvatske, prije svega Dalmacije.[25]
Preživljavanje u velikim bitkama koje su u partizanskoj historiografiji zvane četvrtom i petom ofenzivom, a Neretva zbog velikog broja bolesnih od tifusa i „Bitkom za ranjenike“ značila je puno u budućem tijeku rata. Četnici su uništeni, jezgra i vodstvo partizana sačuvano, dočekana je kapitulacija Italije 8. rujna 1943., što je dalo golemi impuls ustanku. Područja koja su držale fašističke jedinice kratko zauzimaju partizani, koje razoružavaju desetke tisuća Talijana i po prvi puta dolaze do teškog oruđa. Okružni i pokrajinski NOO za Istru proglasili su 13. i 25. rujna sjedinjenje poluotoka s Hrvatskom. Pazinske su odluke, kao i priključenje Rijeke, otoka i Zadra, potvrđene i na prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske u Otočcu i Plitvičkim jezerima od 13. do 14. lipnja 1943. godine. Pjesnik je Vladimir Nazor izabran za predsjednika njegovog Izvršnog odbora. Bilo je to najveće predstavničko tijelo Partizanske Hrvatske. Ubrzo su slijedile konferencije Antifašističkog saveza žena i USAOH-a, omladinske organizacije. Svrgavanje Mussolinija bilo je signal i vlastima NDH. Edo Bulat imenovan je državnim ministrom za oslobođene krajeve NDH, koji su, u dogovoru s Berlinom, uključivali hrvatske prostore ustupljene Italiji Rimskim ugovorima.[26] Ipak, Rijeka i Istra s dijelovima slovenskih i sjevernih talijanskih područja postali su njemačka operativna zona Jadransko primorje, a NDH nije dobila ni savezničkim bombardiranjima uništeni grad Zadar.[27] Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika stvorena na sjeveru Italije, nije priznala gubitak istočnojadranske obale. Dolazak Nijemaca u Dalmaciju golemi je broj stanovnika obale i otoka nagnao u zbijeg preko mora do Italije, a onda u egipatski El-Shatt, gdje je skoro 30.000 ljudi, uglavnom Hrvata, živjelo do kraja rata.[28]
Izgradnja ustanova nove vlasti pojačana je krajem 1943. Drugo zasjedanje ZAVNOH-a sredinom listopada 1943. održano je u Plaškom, a sada je Nazor na čelu Predsjedništva. Drugo zasjedanje AVNOJ-a održano je u Jajcu 29. studenog 1943. godine. Imenovan je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), što je bila vlada Nove Jugoslavije, na čelu s Titom. Usvojena je i Odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu, pa se ona u dokumentima i zvala Federativna Narodna Jugoslavija. Kralju je privremeno zabranjen povratak u zemlju, Josipu Brozu dodijeljen čin maršala. Ne računajući vrhove partizanskog pokreta, u radu AVNOJ-a sudjeluje 37 predstavnika iz Hrvatske. U isto vrijeme u Teheranu su na sastanku Velike trojice Staljin, Churchill i Roosevelt odlučili prihvatiti Tita kao saveznika u borbi protiv Osovine, prije svega zbog aktivne borbe. Temeljeno je to i na izvještajima koje je britanski premijer Winston Churchill dobivao od članova britanskih misija koje su o svemu izvještavale s jugoslavenskog terena. Najpoznatiji britanski izaslanici bili su brigadir Fitzroy Maclean, koji je Churchilla u Kairu prije leta za Teheran i obavijestio o prilikama u Jugoslaviji, F.W.D. Deakin, pa Churchillov sin Randolph i drugi. Iako nije bila presudna za promjenu britanskog stava prema Kraljevskoj vladi u Londonu, neprestana kriza i međusobni sukobi među ministrima različitih nacionalnosti, nisu pridonosili njezinom ugledu. “Jugoslaveni su nesretni jer nemaju čovjeka dovoljno velikog da bi njihove poslove vodio hrabro, širokog pogleda, uz političku mudrost i domišljatost… Vlada nema jedinstva. U svakom slučaju, hrvatska opstrukcija će se vjerojatno nastaviti i paralizirati bilo kakvu uspješnu vladinu aktivnost“, pisao je jedan britanski diplomat.[29] Hrvatski otpor velikosrpskim političarima u Londonu imao je, međutim, u određenom smislu potporu britanske administracije. Nestabilna zemlja izjedana međunacionanim sukobima nije bila ničiji cilj. Britanska je administracija nastojala izvući što više u novim okolnostima koje kraljevski političari često nisu dokraja uviđali, a koji su pokazivali da se bez novih čimbenika na terenu neće moći uređivati buduće prilike. To je potvrđivala i djelatnost partizanskih diplomata, prije svega Vladimira Velebita, ali i prvog šefa diplomacije, također hrvatskog političara Josipa Smodlake.[30]
Iz Jajca se početkom 1944. Vrhovni štab i vodstvo NKOJ-a povuklo u Drvar. U Drvaru se Vrhovnom štabu priključila i sovjetska vojna misija generala Kornjejeva.[31] Mada je pokušaj da se padobranskim desantom u operaciji „Konjićev skok“ u svibnju 1944. Tito uhvati pokazao koliko ozbiljni protivnici Nijemci još mogu biti, borba za političko priznanje pokreta i osiguranje vlasti jednom kada rat prestane, sada je dominantna. Tito je iz Bosne engleskom letjelciom prebačen u Italiju, a potom na otok Vis, gdje boravi sve do oslobođenja Beograda.
U Zagrebu je sa sve nepovoljnijim vijestima sve više nezadovoljnika ili onih koji su ustrašeni vjerojatnim ishodom rata. Istoga ljeta kada je na Hitlera izvršen najopasniji pokušaj atentata, skupina nezadovoljnika nazivanih i „anglofili“ unutar ustaškog pokreta, ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković i domobranski general Ante Vokić, nastojali su, posve uzaludno, NDH prebaciti u tabor Saveznika. Nijemce je trebalo razoružati, Pavelića i najzadrtije pristaše smijeniti, a Saveznike pozvati da se iskrcaju na Jadran. Nespretno vođena akcija 30. kolovoza 1944. završila je uhićenjem Lorkovića i Vokića, koji su na samom kraju rata likvidirani u Lepoglavi.[32] Među sudionicima priprema puča Vokić-Lorković bio je i August Košutić, jedan od najistaknutijih vođa «sredinskog» HSS-a. On je početkom rujna 1944. napustio Zagreb i otišao u partizane. Pregovori u Glavnom štabu Hrvatske pokazuju kako je vodstvo HSS-a još uvijek smatralo da je ta stranka stožerna među Hrvatima. Bilo je to na tragu odlučujućih razgovora koji su s HSS-om vođeni tijekom 1944. Delegacija HSS-a u travnju je 1944. došla u sjedište CK KPH s pisanom platformom "Temeljna načela i konstatacije" u kojoj je postavljena teza da je HSS "legitimni predstavnik hrvatskoga naroda i da je program HSS-a postao nerazoriv duhovni temelj političkog mišljenja i težnja hrvatskog naroda". Autori platforme zalagali su se za socijalnu i demokratsku Hrvatsku, koja može biti i u savezu i s ostalim jugoslavenskim narodima. CK KPH je "odbio temeljna načela", tražeći da HSS prizna Federalnu Državu Hrvatsku, dokumente ZAVNOH-a i AVNOJ-a, te da učine sve kako bi privolili domobransku vojsku na koju su, tvrdili su, imali veliki utjecaj, da uđe u sastav partizanske vojske. Partizani su ponudu odbili ne samo zbog osjećaja da su pobjednici, već i dogmatskog odnosa prema građanskim snagama. Intimno je i u najtežim trenucima 1941. vladao osjećaj da je riječ o pristašama režima NDH. Sada su HSS osjećali pravim i jedinim protivnikom, jer će nakon rata ta stranka i dalje biti utjecajna među širokim slojevima. Tako je i 1944. August Košutić, koji je neprestano inzistirao na ravnopravnosti HSS-a i KPJ/H uhićen i interniran. Dio članstva HSS-a na čelu s Božidarom Magovcem, Franjom Gažijem, Franom Frolom itd. putem Izvršnog odbora i glasila «Slobodni dom», vratio je staro ime stranke (Hrvatska republikanska seljačka stranka), nastojeći članove i simpatizere HSS-a privući u Narodnooslobodilačku borbu. Nakon rata HRSS je u osnovi postao frakcija KPH. Ovim će proces demokratizacije, političkog pluralizma, koji pod sovjetskim patronatom ionako nije imao velikih nadi za uspjeh, biti dodatno i rano zaustavljen.
Dramatična promjena na čelu Kraljevske vlade dogodila se kada je konačno prevladalo gledanje da se samo u izravnim pregovorima s Titom, može postići povoljno rješenje za Jugoslaviju nakon rata. Britanci su već neko vrijeme vjerojatno nastojali što više ne-komunista uključiti u pratizane, ne bi li razvodnili komunistički karakter otpora, ali rezultata nije bilo. Američki kandidat za novog premijera bio je hrvatski ban Ivan Šubašić. Kako je on u SAD-u uvijek i jasno tvrdio da su interesi Saveznika prije svega i interesi Hrvata, nikada ne dvojeći o važnosti pobjede nad Osovinom, kooperativnost koju je pokazao bila je važan razlog što ga je američka tajna služba, a onda i diplomatski krugovi, predložila za šefa Kraljevske vlade. Time su Amerikanci od lipnja 1944. po prvi puta dobili najviši izvor u jugoslavenskoj vlasti, po prvi su puta imali najvažniju ulogu u stvaranju neke jugoslavenske vlade, dok su Hrvati sa Šubašićem dobili prvog predsjednika kraljevskog kabineta uopće.[33]
Prvi izravni pregovori Tita i Šubašića održani su sredinom lipnja 1944. na Visu. Pregovori su pošli posve drukčije no što su to priželjkivali Churchill, a posebno kralj Petar, pa i HSS. Kraljevska vlada predala je Titu nacrt platforme za pregovore. Josip Smodlaka je u Titovo ime učinio isto.[34] Oko nacrta Šubašić se gotovo uopće nije borio, pa je britanska strana Šubašiću zamijerala popustljivost i nedovoljnu odlučnost. Ipak, kako je Randolph Churchill javio ocu: «… pomogli mi Titu ili ne, poslije rata on će biti gospodar Jugoslavije. (…) Ovog časa njegovi (Petrovi, op.autora) izgledi da se vrati na prijesto gotovo su nikakvi. Tito – republikanac po uvjerenju i iz interesa – nadzirat će plebiscit koji će, kada rat završi, odlučiti o budućem ustavnom ustrojstvu. Sumnjam da će 10% ljudi glasati za povratak monarhije».[35] Po povratku u London Šubašić je gotovo slavodobitno, predstavnike kraljevske strane i HSS-a obavijestio o rezultatima. Ivan Krnjević kasnije se sjećao kako je: “Mene zval telefonski slavodobitno, kako je on uredil sve odnose… Vi ste izdali hrvatski narod, izdali ste Stjepana Radića i onu organizaciju po kojoj ste došli u politiku i postali narodni zastupnik”, odgovorio mu je nekadašnji potpredsjednik Vlade.[36] Kralj je, unatoč nagovaranju da ništa ne potpisuje, popustio britanskom pritisku. Zbog Jugoslavije, bila je britanska logika, ionako nije trebalo doći do sukobljavanja sa Sovjetima. Osmoga kolovoza 1944. Šubašić je pozvao sve patriotske snage da se udruže u borbi protiv okupatora s Titovim snagama.
Tito se s britanskim premijerom Winstonom Churchillom u Napulju sastao 12. kolovoza 1944. godine. Bilo je to jasno priznavanje partizanskog pokreta. Nekoliko dana kasnije, Tito je odletio na prvi susret sa Staljinom u Moskvu. Razgovor je bio srdačan. Titu je obećano teško naoružanje i oprema par eskadrila ratnih aviona. Glavni je cilj Broza bio od Staljina dobiti odluku da pošalje neke postrojbe Crvene armije u Srbiju. Staljin je Titu sugerirao da prihvati i Kralja, komu može „zabiti nož u leđa“ bude li pravio probleme. Staljin se sve više ponašao kao državnik, manje kao netko tko brine za revoluciju, pa je zato i mogao predlagati „demokratski interludij“, koji je, konačno, postojao u većini istočnoeuropskih država.
Jedinice 3. ukrajinskog fronta pod zapovjedništvom maršala Tolbuhina zauzele 25. kolovoza 1944. Bukurešt, nastavile su se kretati prema Bugarskoj, koja je 9. rujna 1944. kapitulirala. Potom su Bugari i Sovjeti prodrli krajem rujna u Srbiju i sa snagom od oko 70.000 vojnika porazile njemačke i antikomunističke postrojbe, oslobodivši uz partizane 20. listopada 1944. Beograd. Tamo se konačno glavi grad partizanske države preselio iz grada Visa. Sve središnje institucije – Tito, CK KPJ, AVNOJ, NKOJ, sve tri savezničke vojne misije, nova telegrafska agencija i druge institucije – prelaze na istok..
U Beogradu je sklopljen i drugi sporazum Tito-Šubašić 1. studenog 1944., kada su postavljena načela stvaranja privremene, jedinstvene vlasti. Odlučeno je da će se sudbinu kralja Petra II Karađorđevića odlučiti referendum. Prijestolje u zemlji u međuvremenu će predstavljati Kraljevsko namjesništvo koje je kralj Petar II potvrdio tek kasnije. Prema aneksu Sporazuma slobodni su se izbori imali održati tri mjeseca nakon potpunog oslobođenja zemlje. Kako jugoslavenska država nikada nije prestala postojati, bio je to značajni diplomatski uspjeh maršala Tita. Nastavljajući se na Viški sporazum dvojice hrvatskih poltičara, na sastanku Velike trojice u Jalti u veljači 1945. dogovoreno je da se smjesta pristupi stvaranju jedinstvene vlade, uz preporuku da se sastav AVNOJ-a proširi «članovima posljednjeg jugoslavenskog parlamenta koji se nisu kompromitirali suradnjom s neprijateljem».
Zajednička Vlada Tita i Šubašića stvorena je 7. ožujka nakon što je ostavku podnijela Kraljevska vlada dr. Ivana Šubašića i Titov NKOJ. U privremenoj vladi Demokratske Federativne Jugoslavije, kako se država privremeno zvala, Šubašić je bio ministar vanjskih poslova, a Tito, osim premijera i minstar rata. U vladu Tito-Šubašić uključena je i nekolicina građanskih političara. Iz Hrvatske su to bili prije svega članovi HSS-a: dr. Rudolf Bićanić, dr. Juraj Šutej. Prisega novog kabineta dana je Kraljevskom namjesništvu (konačno potvrđenom 2. ožujka 1945. u sastavu Srđan Budisavljević, Ante Mandić – obojica iz Hrvatske - i Dušan Sernec) i Predsjedništvu AVNOJ-a. Nekoliko tjedana kasnije, 14. travnja 1945., u Splitu je stvorena vlada Federalne Države Hrvatske. Predsjednik je bio Vladimir Bakarić, sekretar CK KPH od smjene Andrije Hebranga 14. listopada 1944. Hebrang je dijelom smijenjen zbog „nacionalističkog zastranjivanja“, ali i činjenice da je bio jedan od sposobnijih kadrova s kojim je komunistički vrh tada raspolagao. U Beogradu je imenovan povjerenikom za trgovinu i industriju u NKOJ-u, predsjednikom Privrednog savjeta, a kasnije je postao ministar industrije u vladi Tito-Šubašić.
Zbog njemačkog povlačenja iz Grčke i važnosti komunikacija koje su prelazile preko hrvatskog prostora, posljednja godina rata dovela je do pat-pozicije. Hrvatski zapadni prostori bili su dio tzv. lijevka koji se sredinom europskog kontinenta protezao od sjevera do juga, gdje je, stisnut sa zapada i istoka, još uvijek postojao Njemački Reich. NDH je tako do kraja dijelila sudbinu Hitlera i postala poslijednja uništena saveznica Trećeg Reicha. Na prostoru NDH koncentrirao se oko 300.000 pripadnika njemačke vojske grupe armija "E". Mada su partizanske jedinice znatno ojačale i imale oko 151.550 boraca, a domobranske su postrojbe neprestano dezertirale, ukupan je broj vojnika Hrvatskih oružanih snaga, kako se od jeseni 1944. zvala Ustaška vojnica koja je spojena s Domobranstvom, svejedno brojala oko 150.000 ljudi.[37] Oružane snage NDH bile su brojčano uglavnom izjednačene s partizanskim jedinicama, a nije se moglo očekivati njihovo potpuno raspadanje.
Postrojbe maršala Žukova u Beč su ušle 12. travnja, a Berlin 1. svibnja. Pavelić je još uvijek u Zagrebu, mada se znalo da su putovi povlačenja prema zapadu ograničeni, svedeni na jednu prometnicu kroz Sloveniju. Glavne snage NDH za sve su to vrijeme u rovovima srijemske ravnice ili su potiskivani prema Zagrebu. Tek 12. travnja 1944. počelo je povlačenje ustaško domobranskih i njemačkih jedinica, a napuštanje Grada Zagreba 6. svibnja, kada je rat već završen. Drama i tragedija tih snaga je bila u tome što oni nikako fizički nisu mogli prijeći put od Zagrebu u Austriju, što im je bio cilj da bi se predali zapadnim saveznicima, već su bili zarobljeni. Moguće je da su njemački generali, koji su upravljali povlačenjem iz središta Jugoslavije prema Austriji, naredili da ustaško domobranske snage budu žrtvovane kao zaštitnica njemačkih snaga. Naime, njemačke postrojbe u Italiji pod zapovjedništvom maršala Keseleringa su tek 1. svibnja bile na putu izlaska iz Italije u Sloveniju, a zatim u Austriju. S druge strane snage maršala Fjodora Tolbuhina su već krajem travnja izbile u Maribor, pa su svi putovi za izlazak iz klopke bili manje-više zatvoreni.
Jugoslavenska armija, kako je nazvana dotadašnja NOV i POJ (Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije), nastupala je iz središta zemlje prema Austriji i Italiji sa četiri armije. Treća armija je nastupala pravcem: Osijek, Virovitica, Varaždin, Maribor, Prva armija linijom: Šid, Vinkovci, Slavonski Brod, Novska, Zagreb, Druga armija crtom: dolina desne obale rijeke Save tj. Posavinom do Karlovca, prema Zagrebu. Najpoznatija, teritorijalno najvažnija, bila je Četvrta armija (dalmatinska). Ona je iz Dalmacije preko Like izbila u Istru i 1. svibnja 1945. zauzela Trst, prije dolaska angloameričkih snaga iz Italije. Tito je pod svaku cijenu, čak riskirajući i oružane sukobe sa savezničkim snagama, pokušavao zadržati Trst sa ciljem zahvaćanja što većeg teritorija za Hrvatsku i Sloveniju, odnosno za Jugoslaviju. Trst je napušten tri dana kasnije, ali je prostor Istre i dijela Slovenije ostao pod nadzorom JA i tada već zapravo ušao u sastav nove države.
Borci Posavskog odreda u Zagreb su ušli 8. svibnja 1945. Potom je II armija pod zapovjedništvom Koče Popovića probila žestoko branjenu Zvonimirovu liniju, koja je trebala štititi odstupnicu povlačećim Hrvatskim oružanim snagama i civilima koji su ih slijedili u Austriju. Samo nekoliko dana kasnije X. «zagrebački» korpus postao je Zagrebački garnizon, ali je raspušten nekoliko dana kasnije. Konačno su sve ratne operacije završene 15. svibnja 1945., jer se, zbog straha od osvete, a u nadi da će ih spasiti zapadni saveznici, dijelovi vojske NDH pružali otpor koji je tada slomljen.
Skupljeni na polju kod Bleiburga, generali Ivo Herenčić i pukovnik Danijel Crljen u tamošnjem su dvorcu pregovarali s britanskim generalom Patrickom Scottom o predaji postrojbi NDH zapadnim saveznicima. Britanci su postupili u skladu sa zaključcima na konferenciji Velike trojice u Jalti, pa su zajedno sa slovenskim domobranima i pripadnicima četničkih postrojbi, hrvatski vojnici i civili predani Trećoj jugoslavenskoj armiji pod zapovjedništvom Koste Nađa. Kako su Titove jedinice ušle na teritorij Austrije, a prijetila je mogućnost izbijanja većeg sukoba, Britanci su, iako svjesni da bi izručivanje zarobljenika moglo biti pogubno «za njihovo zdravlje», «očistili palubu», jer se s tolikim brojem izbjeglih, a do jučer neprijateljski raspoloženih vojnika, logistički ne bi moglo nositi u slučaju izbijanja sukoba s Titovim partizanima. Bez suda je na prostoru Jugoslavije likvidirano nekoliko desetaka tisuća ljudi, a dio je stradao u tzv. «križnim putovima».
Drugi svjetski rat na tlu bivše Jugoslavije bio je krvaviji i složeniji u odnosu na sve druge zemlje. Ukupno su se vodile najmanje četiri vrste sukoba: oslobodilački rati protiv okupatora, međunacionalni rat između pojedinih naroda Jugoslavije, kao što je to slučaj s ustašama i četnicima ili borbe između Srba i Albanaca u prvim mjesecima nakon rata itd. Treća vrsta rata je građanski rat unutar svake pojedine nacije što je najizrazitije bilo u Hrvatskoj jer rat između hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša traje četiri godine. Konačno, vodio se i jedan tip međuvjerskog rata. Naime, sve religije su u tom ratu, naravno svaka na svoj način i svaka sa svojom moći, međusobno su se sukobile ili podržavale.
U takvim je okolnostima, po završteku krvavog sukoba, nakon što je njemačka, židovska, romska i, u većem dijelu i talijanska zajednica uglavnom nestala, a normalno tkivo društva nakon višegodišnjeg krvavog rata, strašnih zločina (u Hrvatskoj prije svega prema Srbima) bilo posve razoreno, trebalo je uspostaviti mirnodopsku državnu organizaciju. Svima koji nisu željeli društvo poput onog kakvog je vidio Tito, bila je to nemoguća zadaća. Treće zasijedanje AVNOJ-a održano je u Beogradu od 7. do 26. kolovoza 1945. godine. Prihvaćeno je sve što je zaključeno u Jalti, proširen sastav narodnih poslanika onima koji su u skupštini sjedili 1938., ali se “nisu kompromitirali”, kao i ličnostima “raznih političkih grupa”. Već 10. kolovoza AVNOJ se preimenovao u Privremenu narodnu skupštinu DFJ i pripremio izbore za Ustavotvornu skupštinu. Tito je, kao predsjednik Ministarskog savjeta, ukazom 31. kolovoza 1945. raspisao izbore.
Dio kraljevskih političara koji su ostali u Ujedinjenom Kraljevstvu, uglavnom Srba, 3. je listopada 1945. uputio predstavnicima pet Velikih sila Memorandum šefova i vođa demokratskih političkih stranaka Jugoslavije u Londonu. Bila je to još jedna u nizu sličnih izjava kakve su upućivali i Slovenci i Vladko Maček. “Veliki saveznici, nema sumnje, radili su u dobroj vjeri i nadahnuti najvišim idealima kada su održali formalnu legalnost kraljevske Jugoslavenske Vlade i savjetovali Kralju Petru II da primi Dr. Ivana Šubašića kao predsjednika Vlade. Na nesreću, Dr. Ivan Šubašić, koji nije predstavljao nikoga u našoj zemlji zaključio je sporazum samo s jednim gerilskim pokretom, prelazeći preko drugog, ustanovio jedno nelegalno Regentstvo i osnovao vladu potpuno potčinjenu Komunističkoj stranci.”[38] Regentstvo ne predstavlja nikoga, a unatoč dijelu nekomunističkih ministara i diplomata, vlada je bila čvrsto Titova, tvrdili su podvlačeći i dalje neprijateljstvo prema političarima iz drugih dijelova Jugoslavije. Kao i tijekom rata, zaboravljali su da je sve što se dogodilo imalo sankciju Saveznika i bilo ono na što je Tito želio pristati.
S druge strane ma koliko retorički govorili i pisali da su za jedinstvenu frontu s građanskim strankama, komunisti su intimno ne samo bili protiv takve suradnje, već su činili sve što su mogli da blokiraju suradnju što je dovelo do njihove i formalne zakonske zabrane nakon rata. Drugi svjetski rat na tlu bivše Jugoslavije bio je najkrvaviji i najsloženiji u odnosu na sve druge zemlje. Ovdje se radi o najmanje četiri vrste sukoba: oslobodilački rati protiv okupatora, međunacionalni rat između pojedinih naroda Jugoslavije, kao što je to slučaj s ustašama i četnicima ili borbe između Srba i Albanaca u prvim mjesecima nakon rata itd. Treća vrsta rata je građanski rat unutar svake pojedine nacije što je najizrazitije bilo u Hrvatskoj i to zato što je u njoj, za razliku od Srbije, rat između hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša trajao je četiri godine. Konačno Jugoslavije se dogodilo i jedna vrsta međuvjerskog rata. Naime, sve religije su u tom ratu, naravno svaka na svoj način i svaka sa svojom moći. Sve religije u Jugoslaviji su podupirale jedne, a suprotstavljale se drugima.
Osmog listopada 1945. Ivan Šubašić, teško bolestan nakon moždanog udara 16. rujna i Juraj Šutej konačno podnose ostavke na mjesta u Vladi izjavljujući da: «... u zemlji, i pored svih datih obećanja, još uvijek narod ne uživa ličnu i pravnu sigurnost, već živi u takvom strahu od svojevoljnih i nekontroliranih državnih organa, da je svakome postalo jasno da su riječi i duh sporazuma ostali mrtvo slovo na papiru». Demonstracija nije imala nikakvog učinka, jer su pripreme za izbore raspisane za 11. studenog, nastavljene. Kako je nekoliko godina kasnije Šubašić pisao Churchillu: „Meni je bilo jasno da u svojim rukama nisam imao nikakvih aduta, osim pohvale moga sporazuma s maršalom Titom od Velike trojice iz Jalte. Znao sam da ću trebati biti iznimno ustrajan ako konačno želim imati bilo kakav pomirljujuću ili olakšavajući utjecaj. Svejedno, biti strpljiv je jedno, a naivan posve drugo.“[39]
Oporbene skupine, uključujući HSS, izbore su bojkotirale, pa su vlasti, želeći stvoirit privid pune legitimnosti, postavile tzv. ćoravu kutiju, nasuprot kutiji Narodnog fronta, iza koje stoji KPJ. Nesumnjivo da je Josip Broz osobno bio vrlo popularan, ali su teror i uhićenja, izdvajanje s lista čitavih obitelji čiji su pojedini članovi bili suradnici Nijemaca ili ustaša, podmetanje paklenih strojeva, primjerice ispred knjižare Marije Radić u središtu Zagreba, zasigurno narušile bilo kakvo demokratsko ozračje za izbor prve vlade u oslobođenoj zemlji. Lista Narodne fronte (KPJ još uvijek djeluje poluilegalno) odnijela je premoćnu pobjedu. Procjena Vladka Mačeka da zapadne demokracije neće prihvatiti rezultate ovakvih izbora bila je pogrešna. DFJ je 29. studenog postala Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), a Federalna Hrvatska, Narodna Republika Hrvatska (NRH). Maršal Tito imenovan je predsjednikom Vlade, dok je na čelu Skupštine Ivan Ribar. Sada je i formalno potvrđen njegov položaj potpunog gospodara zemlje kojoj je bio na čelu izvršne vlasti, vojske i jedine stvarno postojeće partije, KPJ. Višestranačje u Jugoslaviji formalno je potrajalo još nekoliko godina.
Iako su političari u egzilu pozivali Saveznike da dalje ne priznaje Titovu vlast, već da pomognu uspostavu demokratskog režima, sve je bilo uzalud jer je sve bilo posve nestvarno, nerealno, a njihovi argumenti i netočni i međusobno različiti. Nove vlasti koje su čvrsto nazirale sve poluge života lako i brzo su priznale sve velike sile, bez da se postavljalo previše pitanja. Staljinu je Jugoslavija bila sigurnosno manje važna od Bugarske ili Rumunjske, s kojima je njegovo carstvo graničilo. Konačno, «Balkan – za razliku od carske Rusije, nije područje prvorazredne strateške važnosti za Sovjetski Savez».[40] Zapad je čuvao Italiju i Grčku. Započinjao je Hladni rat, a Jugoslavija je bila jedno od njegovih prvih bojišta.
[1] Prpić 2004:34-35; Gligorijević 2001:10-13; Goldstein 2008:207; Pavlowitch 2008:15.
[2] Pavlowitch 2008:20.
[3] Mačekova se izjava neprestano vrtila na radio-stanicama: „Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, kji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd. da iskreno surađuju s novom narodnom vladom“.Samardžija 2008:31 prema „Hrvatski dnevnik“, god. VI., br, 1874., 13. travanj 1941.
[4] Ristović 1995: 171, 172, 176.
[5] Connelly 1999:10, 19
[6] NDH su priznale vlasti u Berlinu, Rimu, Budimpešti, Sofiji, Bukureštu, Bratislavi, Tokiju, Madridu, vlast Nacionalne Kine, Danske, Finske i Mandžurije. Vidi o tome u: Kisić Kolanović Goldstein 2008:251.
[7] Samardžija 2008:osobito na str. 31-54.
[8] Prpić 1997:234-235; Jakovina 2010:758-762.
[9] Kisić-Kolanović 2009.405 i drugdje.
[10] Goldstein 2008:242-243.
[11] Goldstein 2008: 257; Goldstein 2001:645-648
[12] Roksandić 2006:90 (prema Žerjaviću).
[13] Mataušić 2006:48. Prema obrađenim podacima iz Jasenovca 2005. godine u logoru je stradalo 80.022 osobe, od kojih 919 Muslimana, 7.745 Roma, 11.111 Židova, 47.679 Srba.
[14] Phayer 2010:33 i drugdje; Goldstein 2008:231-233.
[15] Anti Paveliću napad na SSSR bio je posve durkčiji signal. On je već 16. srpnja 1941. donio odluku o stvaranju Hrvatske legije (369. pješačke pukovnije), koja je razbijena u borbama kod Staljingrada.
[16] Bošković 2006:268-269.
[17] Kay 1991:10.
[18] Ball 2009:142-143; Pavlowitch 2008:122-129.
[19] Bošković 2006:273-275. Od istaknutijih Splićana najvažniji zagovornici mihailovića bili su Niko Bartulović, književnik Đuro Vilović itd.
[20] Banac 1990:99.
[21] Kay 1991.
[22] Bilandžić 1999:109-119. Misli se na Dresdenski kongres KPJ i doktrinu po kojoj je svaka Jugoslavija tamnica za nesrpske narode, pa je zadaća komunista raditi na njeziom uništenju.
[23] Maticka 2006:183.
[24] Ball 2009:190-191; 198-199.
[25] Anić 2005:130-137; 142-144.
[26] Barić 1998.:55-59..
[27] Isto, 72-74.
[28] Goldstein 2008:325.
[29] Kay 1991:13.
[30] Šuvar 2001:103-111 i dalje; Banac 1990:92-93.
[31] Timofejev 2010:39-40.
[32] Jug 2004.: 104-108; Goldstein 2003.:303-304; Bilandžić 1999.:174-176; Kisić-Kolanović 1998.
[33] Schmidt 2002:73-80; Pavlović 1998:314-318; Banac 1990:33.
[34] Smodlaka 1989:506-516.
[35] Biber 1981:204.
[36] Prpić 2004:58-59.
[37] Anić 2005.:255. Njemački podaci iz početka 1944. procjenjivali su broj partizanskih jedinica na tek nešto više od 100.000 ljudi, od čeka je 80.000 aktivno na prostoru NDH. Pavlowitch 2008:215-216.
[38] Ilić 2001:246.
[39] Pismo Churchillu poslano je iz Zagreba 22. studenog 1951.
[40] Mastny 1996:20.
LITERATURA:
Knjige:
Članci: