O SPOMEN-PARKU DOTRŠČINA
Nataša Mataušić
Muzejska savjetnica Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu
Smješten na jugoistočnim obroncima Zagrebačke gore, sjeveroistočno od Maksimirske šume i nedaleko tramvajskog okretišta u Dubravi, Spomen-park Dotrščina danas karakterizira tišina koju remeti tek cvrkut ptica. Idilična je to slika jedne od zagrebačkih najmasovnijih grobnica tj. jednoga od najvećih stratišta Drugoga svjetskoga rata u Hrvatskoj. Znatiželjnom namjerniku tek će spomenici i skulpture razbacani po šumi u tek prividnom neredu dati neke osnovne informacije o tome zašto su podignuti i po čemu je ovaj park drugačiji od svih ostalih zagrebačkih parkova.
Ime je dobio po malom potočiću Dotrščini (Doktorščini) koji se spušta s Medvednice i istoimenim brežuljcima koji su nekad bili kaptolsko dobro pod hrastovom šumom. Šuma je posječena za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Poslije je izrasla mlada, pretežno grabova šuma.
Uz njegovo se ime veže jedno od najmračnijih i najsurovijih razdoblja povijesti grada i zemlje u kojoj se nalazi. I imena nekih od 18.627 ubijenih građana Zagreba i ljudi iz njegove okolice.
Povijesni obris
Godine 1941. Zagreb je postao glavni grad marionetske Nezavisne Države Hrvatske. U njemu su se nalazila sva najvažnija njemačka nadleštva i upravni aparat samozvane „nezavisne“ države.
Ubrzo po preuzimanju vlasti u Zagrebu ustaše su organizirale svoju specijalnu policiju. Nosilac svih kaznenih mjera i progona postalo je Ustaško redarstveno povjereništvo (od svibnja 1941. Ravnateljstvo ustaškog redarstva). Uz već postojeće zatvore u Petrinjskoj i Đorđićevoj ulici, te Savskoj cesti 61, osnivaju se novi u Zvonimirovoj ulici 2, Račkoga 9, današnjem Trgu žrtava fašizma, Heinzlovoj i Runjaninovoj ulici. Svoja vrata otvorio je, za isključivo političke zatvorenike, prvenstveno komuniste, i logor u Kerestincu. Osim ustaškog policijskog aparata u Zagrebu je na Krešimirovom trgu bio i ured njemačkog Gestapoa, a djelovala je i talijanska tajna policija OVRA. Sve policijske ustanove imale su pravo hapšenja, suđenja i izvršavanja smrtnih kazni. Do prosinca 1943. godine kazne smrti i odmazde vršile su se strijeljanjem, a od toga vremena odmazde su se vršile javno, vješanjem.
Šuma Stupnički lug (kraj Rakovog potoka) i Dotrščina postaju mjesta pojedinačnih, grupnih i masovnih strijeljanja talaca. U šumi Dotrščina bila su pokapana i tijela žrtava koje su podlegle mučenjima u ustaškim zatvorima kao i onih koji nisu preživjeli „bolnička liječenja“ u zatvorskim bolničkim odjelima.
Žrtve su bile dopremane iz ustaških zatvora kamionima do Štefanovečke ceste. Ubijane su, u većini slučaja uz samu cestu ili su vođene preko prijevoja brda u dolinu uz potok Dotrščina. Štefanovečka cesta i dolina uz potok Dotrščina postaju tako mjesta najmasovnijeg zločina i najvećeg stratišta u suvremenoj povijesti Zagreba.
Uređenje Spomen-područja Dotrščina
Odmah po oslobođenju prostor je bio uređen kao spomen-park. Postavljeno je nekoliko tipova nadgrobnih spomenika na mjestima gdje se pretpostavljalo da su vršena strijeljanja. Istovremeno su prijatelji i/ili rodbina žrtava postavili i niz individualnih nadgrobnih spomenika različitih oblika. Samo na manjem broju grobova bila su upisana imena dok za veliki broj grobova i grupa grobova nisu bila poznata imena žrtava. Bila je uređena i glavna staza uz potok, kao i niz pristupnih staza između grupa grobova.
Iako se već od sredine 1950-ih godina počinje govoriti o potrebi uređenja spomeničkog kompleksa koji će na adekvatan način obilježiti svu veličinu tragedije koja se tu dogodila kao i zaštite autentičnog prostora tragičnih zbivanja, tek se 1960. godine pokreće akcija za njegovo uređenje. Odbor Saveza boraca grada Zagreba u suradnji s Urbanističkim zavodom grada i Sekretarijatom za prosvjetu i kulturu povjerio je zadatak izrade idejnog rješenja uređenja spomeničkog kompleksa akademskom kiparu Vojinu Bakiću, arhitektu Josipu Seisselu i književniku Juri Kaštelanu. Njihovo idejno rješenje svojim je suvremenim arhitektonskim i skulpturnim rješenjima postalo osnova za daljnju sustavnu razradu uređenja Spomen područja Dotrščina. U projekt su 1963. bili uključeni Silvana Seissel i Angela Ratković (prostorno, oblikovno i krajobrazno uređenje).
Do 1963. izvršeni su najosnovniji radovi na uređenju doline kroz koju prolazi potok (prorjeđivanje i uređenje šume), te izvršena iskapanja kako bi se što preciznije utvrdila područja na kojem se nalaze grobovi. Tom je prilikom utvrđeno da se grobovi prostiru na južnoj trećini brežuljka Dotrščina, a da po smještaju čine dvije odvojene grupe: grupa grobova uz potok Dotrščina („Dolina grobova“), te grupa grobova uz Štefanovečku cestu.
Te je godine (1963.) Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba izdao rješenje kojim je utvrđeno da „kompleks šume Dotrščina kraj Maksimira kao autentično mjesto iz vremena Narodne revolucije ima svojstvo spomenika kulture“, te je određen njegov upis „u Registar nepokretnih spomenika kulture grada Zagreba.“
Prva faza uređenja spomen parka (spomen groblja) završena je 1968. godine. Na maloj visoravni kod ulaza u blizini spoja Štefanovečke sa Svetošimunskom cestom postavljen je centralni spomenik od nehrđajućeg čelika rad Vojina Bakića. Spomenik je „apstraktna posveta svim strijeljanim, lišena bilo kakve naracije ili ideologiziranosti.“ U „Dolini grobova“ uz potočić Dotrščina postavljeno je sedam manjih skulptura u obliku kristala koje obilježavaju mjesta masovnih grobnica, istoga autora. Na mramornim pločama postavljenim na odmorištima uz puteljak koji ide „Dolinom grobova“ uklesani su stihovi Jure Kaštelana i Ivana Gorana Kovačića. Na malom popločenom proplanku u šumi 1981. postavljen je Spomenik palim Zagrepčanima, rad akademskog kipara Branka Ružića, potom onaj akademskog kipara Stevana Luketića te 1991. godine i 13 metara dugački reljefni Spomenik poginulim za oslobođenje Zagreba, akademskog kipara Koste Angeli Radovanija.
I tada svi daljnji radovi na uređenju spomeničkog kompleksa prestaju. Prostornim planom bila je predviđena i izgradnja spomen obilježja građanima Zagreba palima u Narodno-oslobodilačkoj borbi na svim bojištima u Jugoslaviji, na savezničkim bojištima izvan Jugoslavije, Španjolskom građanskom ratu, Mađarskoj revoluciji, Oktobarskoj revoluciji, kao i osnivanje memorijalnog muzeja sa svim popratnim sadržajima.
Umjesto konstrukcije nastupilo je razdoblje destrukcije. Na većini spomenika bili su ispisani grafiti s uvredljivim porukama i nacističko-ustaškim simbolima, uklonjena je ploča s tlocrtom spomen-područja koja je služila kao putokaz, jedna os spomenika bila je otrgnuta iz svog ležišta i okrenuta naopačke, ispred druge su palili vatru, na trećoj su otrgnute tri ploče na njegovom naličju, polomljene su sve elektro-instalacije i stupići iz kojih je proizlazio sustav rasvjete. Zadnje devastiranje spomenika u Dotrščini dogodilo se 2007. godine: uklonjeno je 80-ak cm brončanog reljefa sa spomenika Koste Angeli Radovanija. Ukradeni komad zamijenjen je novim, a rekonstruirao ga je kipar Petar Barišić.
Broj žrtava
Godine 1967. Hrvatski državni arhiv započeo je rad na znanstvenom projektu Dotrščina koji je trebao istražiti podatke o žrtvama Drugoga svjetskog rata na području Zagreba i okolice. Radovi na pregledu arhivskog gradiva u arhivima, muzejima i srodnim institucijama u Zagrebu i Beogradu trajali su uz manje prekide sve do 1985. godine. Voditeljica projekta je bila Josipa Paver, a njen je rad nastavio Igor Graovac. Rezultati ovoga istraživanja sakupljeni su i objedinjeni u 113 knjiga. One sadrže matične poimenične listove s biografijama i/ili osnovnim podacima za 18.627 osoba ubijenih u Zagrebu i bližoj okolici od strane ustaških i njemačkih vlasti. Pretpostavlja se da je od toga broja oko 7.000 ubijeno upravo u Dotrščini.
Iz popisa istovremeno saznajemo i socijalnu strukturu i političko opredjeljenje žrtava. Bili su to ljudi različitih socijalnih kategorija: i radnici i seljaci i intelektualci, istaknuti javni radnici, studenti i srednjoškolci, žene jednako kao i muškarci, komunisti i ljevičari, socijal-demokrati, članovi Hrvatske seljačke stranke, pripadnici Narodno-oslobodilačkog pokreta. No, ono što im je svima bilo zajedničko jest antifašističko opredjeljenje.
Broj od 18.627 ubijenih zasigurno nije konačan i teško da će se ikada sa sigurnošću utvrditi točan broj žrtava.
Broj od 18.627 ubijenih govori na izravan način i o masovnosti i snazi antifašističkog otpora u Zagrebu u kojem je svaki četvrti stanovnik bio sudionikom antifašističke borbe. Naime, Zagreb toga vremena imao je tek nešto više od 200 000 stanovnika. Broj od 18.627 ubijenih opomena je sadašnjim i budućim generacijama.
O imenu: Dotršćina ili Doktoršćina?
Literatura: