Pamćenju su potrebna mjesta
Suzana Marjanić, 2020.
Osvrt na memorijalnu akciju autorice Tonke Maleković izvedenu u spomen-parku Dotrščina u rujnu 2020.
Kao što bilježe simboličke interpretacije stabla, šume, kao npr. Chevalierov i Gheerbrantov Rječnik simbola, stablo kao simbol života – možda prvi čovjekov simbol, i jer je u neprestanom razvoju i uspinjanju prema nebu – evocira simbolizam vertikalnosti, axis mundi, između zemlje i neba. Prema simbologiji svako stablo povezuje tri razine kozmosa – podzemlje korijenjem, gomoljem, površinu zemlje deblom, a visine nebeskom krošnjom. Pored vertikalizma stablo je i simbol cikličkoga karaktera kozmičke evolucije – smrti i preporoda, te ga prirodne religije uzimaju kao simbol svakogodišnje obnove svih živih bića. U tome dvostrukom simboličkom iščitavanju stabla možemo promatrati i participativni land art projekt Tonke Maleković Obiteljsko stablo ili kuće kojih nema, izveden 19. rujna 2020., povodom Svjetskog dana mira, kao ovogodišnja memorijalna umjetnička intervencija u Spomen-parku Dotrščina. Rad je uprostoren na razmeđi između dviju skulpturnih posveta – centralne skulpture Vojina Bakića, riješene kao apstraktne, zrcalne plohe kristaličnog oblika od nehrđajućeg čelika, a posvećene svim strijeljanima na toj lokaciji u doba NDH; preko stazne, šumske površine pa sve do Spomenika Zagrepčanima poginulima na ulicama svoga grada u razdoblju 1941. – 1945. godine, autora Branka Ružića (skulpturi koja je 2016. godine i obnovljena na incijativu Virtualnog muzeja Dotrščina).
Foto: Katarina Zlatec
Prema posljednjim istraživanjima iz 1985. godine, procijenjeno je da je na tom prostoru pogubljeno nekoliko tisuća građana.Mjesto je to koje je danas, osobito kod mlađe generacije i s obzirom na vladajuću ideologiju koja briše ideosferu antifašizma, uglavnom zaboravljeno, no podržavano sjećanjem i aktivnostima od strane male zajednice koja njeguje kulturno pamćenje toga mnemotoposa, i to zahvaljujući lokalnim antifašistima te građanskoj (samo)inicijativi Saše Šimprage kroz rad Virtualnog muzeja Dotrščina. Na popisu muzeja poznato je svega 700 imena/prezimena stradalnika, ostali su memorative – anonimne žrtve. S obzirom na sve vlasti koje su se izmjenjivale od 1991. godine, Spomen-park Dotrščina je lišen, ne samo personalizacije žrtava, već i općenitih informacija što se na tome mjestu dogodilo. Naime, i kameni blok s osnovnim informacijama koji je stajao na ulazu u spomen-područje početkom 1990-ih je uklonjen, izbrisan. Kao što navodi kulturolog Jan Assmann, kod kulture sjećanja održava se društvena obveza u odnosu na grupu – riječ je o pitanju „Što ne smijemo zaboraviti?“. I nastavlja, gotovo centripetalno tautologijski o tome da je predmet kulture sjećanja – sjećanje koje stvara zajednicu.
Šuma i današnji spomen-park dobio je ime po potoku Dotrščina (Doktorščina) koji se spušta s Medvednice i istoimenim brežuljcima koji su nekada bili kaptolsko dobro pod hrastovom šumom. Ta hrastova šuma je posječena tijekom Drugog svjetskog rata za potrebne sirovine, dok je današnja šuma pretežito grabova. Šumarska struka navodi da je park-šuma Dotrščina primjernim uzgajanjem tijekom šezdesetak godina iz šikare prevedena u šumu optimalne strukture. Tako se naslov land art projekta Obiteljsko stablo ili kuće kojih nema može iščitati u dvostrukom značenju: memorijalnom – riječ je o mjestu najvećeg masovnog zločina u modernoj povijesti Zagreba. S druge pak strane može se iščitati i dubinskoekološki o hrastovim stablima kojih više nema, koji su posječeni kao u antidrami Radovana Ivšića Gordogan, koji verbalnom agresijom onomatopeje „caf“ označava ubijanje sjekirom, podjednako i stabala i ljudi jer su svi u takvim tiranskim ideologijama potrošni resursi – ili Gordoganovim riječima kada u posljednjoj sceni ostaje sam na pozornici, kad je već ubio sve podanike te se odlučuje na kidanje “glava” i stablima. Osudom tiranije Ivšić je u bajkovitom okviru ostvario uznemirujuću scensku priču o posljednjem čovjeku: “Pusto je sve i prazno. Rep mi na čelu izrastao, ako znam što ću učiniti, fff! Sjetio sam se. Idem u šumu i stablo ću za stablom caf, caf, caf, caf, caf, caf, caf!”
Radom Tonke Maleković, gotovo u kontekstu Beuysova utopijskoga programa socijalne skulpture, o tome da je svaka osoba umjetnik, umjetnica je predala svoju zamisao okupljenima, a ideja je bila gradnja, konstrukcija, niz efemernih kolektivnih ili pak samostalnih land art instalacija od ostataka šume-parka – grančica, nešto većih grana, ogoljelih grana, grana sa suhim ili još uvijek preostalim zelenim lišćem. Uvod, možemo reći prolog, u taj land art projekt činio je odabir imena/prezimena žrtava. Umjetnica pred centralnom Bakićevom skulpturom iznosi popis žrtava i pritom je svatko od sudionika/ica odabrao jedno ime/prezime. Sudionici su potom upućeni u šetnju šumom, individualni odabir mjesta i izgradnju privremenih struktura tzv. tipija na kojima će urezati ili na neki drugi način ispisati ili označiti odabrana imena.
Umjetnica je svojom akcijom odgovorila na dvostruke propozicije natječaja. Prva je općenito sjećanje na žrtve fašizma, a druga na individualne sudbine žrtava, na imena/prezimena ubijenih, čime se nastojala postići personalizacija žrtava, s obzirom da nema personalizacije grobova. Tijekom izvedbe, s popisa žrtava preuzeto je 57 imena, a u trosatnoj akciji izgrađeno je u tom šumskom krajoliku čak 40 privremenih struktura posvećenih žrtvama fašizma.
Brian Wallis posljednje poglavlje svoje knjige o land artu posvećuje konstrukciji land arta kao zamišljaju, gdje navodi da je riječ o promatranju krajolika kao povijesne naracije koja omogućuje repertoar simbola koji se može iskoristiti kako bi se opisalo suvremeno društvo. Upravo u tom ocrtavanju zamišljanja nastaje navedeno land art kolektivno sjećanje. Odnosno kao što navodi Maurice Halbawchs – „Da bi se učvrstila u sjećanje grupe, istina mora biti predstavljena u konkretnom obliku događaja, osobe, mjesta.“ U navedenom konceptu zamišlja(n)ja, kako nadalje navodi teoretičar i povjesničar land arta Brian Wallis, umjetnici izvode radove gdje uzimaju zemlju, njezine materijale, ne kao fizičku činjenicu već kao metaforu ili kao označitelje – oni se razumijevaju kao koncept, optička konstrukcija ili jezična elaboracija koja može uzeti formu dijagrama, rečenice ili fotografije.
Tonka Maleković, kako je artikulirala u najavi rada, stvorila je, „svojevrstan suosjećajni kanal“ gdje je svakodnevnicu u pandemijskoj krizi u Kölnu, gdje živi, u gradskim šumama i parkovima, premjestila u prostor parka-šume Dotrščina i u dodatnom značenju. Kako umjetnica navodi, za vrijeme lockdowna u Kölnu primijetila je da su obitelji u gradskoj park-šumi provodile novostečeno slobodno vrijeme i pritom su oblikovale te svojevrsne šumske land art konstrukcije. Kako su i dječja igrališta bila zatvorena, ograđena trakama, roditelji su s djecom u parku od sakupljenih grana gradili nastambe nalik šatorima tzv. tipijima.Nadalje ističe: „Nekih mjesec dana mapirala sam te nastambe koristeći GPS aplikaciju i na karti jednog užeg područja park-šume osvanuo je skriveni ‘šumski urbanizam’ od nekih 120 tvorevina.“ Tim prijenosom situacije iz kölnske šume, koje ocrtava vrijeme pandemije, u dotrščinski memorativni čin land art konstrukcija za svaku pojedinu žrtvu koja je te subote odabrana s jedne strane može značiti i pokušaj terapijskoga, energetskoga ozdravljenja, kako se navedeno i čini kroz memorativne aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina.
Spomen-park Dotrščina svojevremeno je trebao biti obilježen muzejom, ali on nikad nije izgrađen, pa tako Tonka Maleković navodi da u tome smislu navedeni naslov upućuje i na simbolički čin kuće koje/kojih nema, pa prijedlog rada formulira „oko ta dva elementa odsutnosti, i to na materijalnoj i na fenomenološkoj razini. Na materijalnoj razini tako da posjetitelji grade tvorevine i u njih urezuju imena, a koje na neki način simboliziraju kuće, individualne i obiteljske sudbine koje se nisu realizirale, ali i ‘nadomještaju’, makar privremeno i simbolično, nepostojeću kuću sjećanja – muzej.“
Gotovo prema načelu mnemotehnike, kako to sažima kulturolog Jan Assmann, a ako primijenimo na ovu zajednicu kulturno pamćenje – što je samo prijevod grčkog imena muze Mnemozine, tj. sjećanja – prema auri mjesta stradanja – svatko je od sudionika/ica akcije odabrao određeno mjesto, stvorio mentalne slike poginulih, a zatim stvorene slike prispodobio s izabranim i osviještenim mjestima. Taj intimni memorativni čin tako je jedna obitelj – roditelji Iva Ivas i Nikola Bojanić, na poticaj vlastitoga djeteta – Sonje Bojanić, oformila spomen na anonimnu žrtvu u formi uzemljenoga gnijezda kao toplu i mekanu kućicu kao simbol utočišta, gotovo arhetipski nalik na šumsko gnijezdo krajobraznoga kipara Andyja Goldsworthyja. Danko Maleković, umjetničin brat, instinktivno je pronašao zeleni trag u jesenskoj grabovoj šumi, odnosno njegovim opisom: „Instalacija je išla prema gore, gdje sam na kraju stavio granu zelenog lišća, koju sam našao na podu. Jedna grana je sa suhim lišćem, ona je okrenuta prema dolje, kao metafora nečega što je ‘otišlo’, nažalost, dok zelena postavljena prema gore, daje neku vibru kakve-takve pozitivnosti, bez obzira na tešku, kompleksnu i tužnu temu, simbolizira neku nadu, prema gore, rast, težnju da budem/o bolje osobe, da se ne ponovi nikad nešto takvo, da nada mora postajati i kao takva; osobno je doživljavam da svijet mora ići na bolje, a da svi počnemo od sebe, to je alfa i omega….“ Boris Greiner (uz Sandru Sterle i Sašu Šimpragu, član ovogodišnjega žirija Virtualnog muzeja Dotrščina) osmislio je tipi od grana sa suhim lišćem posvećen Antenoru Jelčiću.
Jedna sudionica uzela je inicijale Božidara Adžije i sjećanje oprostorila na način da je inicijal A prislonila na stablo, a inicijal B markirala grančicama kao položeno slovo na zemlji, dok je nekoliko kamenčića položila u samo slovo, kao sjećanje na žrtvino mjesto rođenja. Lina Budak odabrala je ime svog djeda, narodnog heroja Divka Budaka. Njegovo je ime i prezime ispisala, označila grančicama na tlu šume – smeđi otisak imena na smeđem tlu, i pritom izradila okvir od istoga materijala.
Vlasta Žanić izradila je od grančica posvetna slova, inicijale Ivana Grgurića, osamnaestogodišnjaka koji je zbog svojih aktivnosti u pokretu otpora osuđen na smrt i strijeljan na Dotrščini. Ime je odabrala, kako saznajem iz razgovora s njom dok je grančicama ispisivala inicijale, kao poveznicu na rad Osunčana mjesta Zorana Pavelića koji je izveden na Dotrščini 2017. godine, baš na obljetnicu pogubljenja Ivana Grgurića. U svom doživljaju, Vlasta Žanić time je oblikovala i svojevrsnu auru sjećanja između svjetlosnoga land arta Zorana Pavelića za koji je koristio igru svjetla i sjene šumskoga scenarija, i šumskoga tipi land arta Tonke Maleković. Poveznica dvaju radova s istom temom i mjestom ujedno je i pokazatelj različitih kontinuiteta preživljavanja i nadogradnje memorije koja nalazi načine opiranja zaboravu.
Sandra Sterle napravila je instalaciju na grani stabla, ispisujući ime žrtve „Ante Jelenković – Čovo“ plavom kemijskom. Navedeno ime umjetnica je odabrala kao sjećanje na isto ime i prezime vlastitoga djeda. Takva slučajna i intimna poveznica može se iščitati i kao podsjetnik potrebe svih onih borbi koje se opiru novim, nadolazećim fašizmima. Jer kao što upozorava kulturalni filozof Rob Riemen: “I otrovna biljka koja iznova niče mora narasti prije no što rasprostre svoj otrov. Mi smo tek na početku suvremenog fašizma koji ne treba uspoređivati s krajem fašizma iz dvadesetog stoljeća, već s njegovim početkom.”
Ivana Meštrov odabrala je zapis memorije za Veru Klein i pritom je oblikovala tipi, kako navodi, kao malo veći prostor za predah uz stablo, a njezino ime je „markirala“ u zemlju s in situ nađenim kamenčićima. Nadalje, tri žene iz tri generacije bake Svjetlane Lugar odabrale su sljedeća imena: kćerka Ana sagradila je tipi s ulaznim apotropejskim pentagramom – petokrakom za Anonimnu žrtvu, unuka Zara za Eminu Latifić, a Svjetlana Lugar utočište između tri stabla za Vidu Benjin. Ime žrtve ispisuje dvostruko –grančicama duž čijih je linija položila niz žireva, a pritom izjavljuje: „Unuka nema gdje čuti i naučiti što je fašizam. Svakodnevica te teme je zbunjujuća za generacije koje su zakinute učiti o Drugom Velikom ratu i posljedicama koje bi bile da nismo bili na strani pobjednika.“ Kristina Petrinić Prša u Spomen-park došla je sa svojim jedanaestogodišnjakom i osmogodišnjakinjom te prijateljicom i njenom kćeri. Odabrale su imena, sjećanja na Nadu Eisler, Mari-Francisku Metzger i Anonimnu žrtvu. Kristininim riječima: „Zapravo sam se osjećala kao da gradimo kosture kuće, vrlo krhke i nestabilne. Svjesna da će ostati barem neko vrijeme fizički tamo, a također dokumentirane, te instalacije su spomenici. Vrlo je bolno uopće pomisliti kakve su sve strahove i strahote zadesile te ljude s tako bliskim imenima i prezimenima. I nikako ne može biti nimalo relevantna ni u kojem slučaju izreka koju sam ponekad znala čuti da bog ljudima neće dati više nego mogu podnijeti. Željela bih da naša djeca budu odrasle osobe empatične i suosjećajne i da nikad, baš nikad ne pomisle da imaju prava upravljati nečijim životima. Bila sam ponosna na sina kad mi je rekao: ‘Mama, ja mrzim fašizam. Doslovno sam ga mrzio i prije nego sam znao kako se zove, a od tada pogotovo.’“ U tome smislu iznimna je pedagoška niša navedenoga land art projekta iz kojeg će djeca koja su sudjelovala zajedno sa svojim obiteljima zasigurno nositi sjećanja i znanje o toj temi posredovano kroz igru gradnje malih spomen-sjećanja.
Marta Kiš sa svojom obitelji gradila je sjećanje na Anđelu Jakuš. Njezinim riječima o tim dendrozapisima: „Uz moju djecu Emu i Jakova, bili su s nama Iva i njena pasica Ava. Ema, Iva i Ava odmah su shvatile da će zajednički ostaviti jedno A od granja na deblu jednog stabla, za sve Anonimne žrtve. Uzeli smo prirodu za nastambu u svojoj punini te smo od grana, prema Jakovljevoj zamisli, napravili ulaz u obliku slova A, ulaz u prirodu, ulaz za Anđelu, ulaz za sve Anonimne. Bio je to jedan od projekata na koji su baš sa željom išli, zbog ideje da ćemo graditi nešto u šumi. Volimo prirodu, i inače idemo i u Dotrščinu, promatramo skulpture, preskačemo potoke pa i pričamo o događajima koji su se tamo desili. No, ovo je bila izuzetna prilika da se na jedan novi, dublji način, povežemo međusobno, s Anđelom i prirodom. Ne znam kako opisati, a da ne ode u patetiku, ali bilo je stvarno izuzetno jer se jednom malom akcijom s prirodnim elementima doživjelo puno.“
Tako je rad Tonke Maleković Obiteljsko stablo ili kuće kojih nema stvoren tek na izvedbi i karakterizira ga privremenost; stopit će se kao umjetnička intervencija u prirodnom okolišu/land art zajednička instalacija sa šumom. U ovom je slučaju krajolik medij kulturnog pamćenja, i ostat će samo u sjećanju koje je time produžilo memoriju na dalju prošlost. Kako navodi Tonka Maleković o dendrozapisima šumskoga hepeninga Dotrščine, odnosno kölnske gradske šume iz koje forme i metodologiju promatranih aktivnosti prenosi na mjesto stradanja: „Sve postaje isprepleteno i povezano, shema se pojavljuje ‘odozdo’, nema jedinstvenog koncepta, plana ili uputa, a opet posjeduje vlastitu logiku, dinamiku i estetiku.“
Efemernost spomenutih konstrukcija krajolikovne umjetnosti*/land arta, ostvarenih kao direktni kontakt s mjestom, tj. site-specific pristupom, prelazi u fotografsko sjećanje te kolektivne komemoracije mjesta za sve te kuće kojih nema. Ili kao što to vrlo jednostavno bilježi Jan Assmann – “Pamćenju su potrebna mjesta, ono tendira k uprostorenju.” Jasno je, dakle, da od 1991. godine navedeni se krajobrazni mnemotopos briše kao mjesto pamćenja s obzirom da u funkciji pamćenja prevladavaju prostorne metafore, kako to ističe filozof i sociolog Maurice Halbwachs ili već nekoliko puta ovdje spomenuti kulturolog Assmann – dakle, okvir, prostori, mjesta, lokalizacija – ključni su pojmovi za realizaciju mnemotoposa Dotrščine kao parka-šume ustaškoga zločina. Kako svega toga od 1991. godine nema, dakle, nema ni zločina ili još gore on je čak i odlukom saborske komisije u jednom trenutku pripisan žrtvama na način da je narativ doslovno obrnut kako bi se rehabilitirala NDH. Srećom, tu opasnu rehabilitaciju poništava pamćenje, ljudi i stabala u sferi života prirode koje negira antropocentrično dualističko shvaćanje linearne dijade života i smrti u korist cikličke smrti i ponovnoga rođenja prirode jer je šuma, kako to bilježi Nikola Visković u knjizi „Stablo i čovjek“, prvoj knjizi našega kultorokruga o kulturnoj botanici, mjesto s najviše života na Zemlji.
Bilješke:
*Termin osmislila Magdalena Došen
/ Objavljeno na portalu Vizkultura, 7. listopada 2020. /
Intervju s umjetnicom povodom izvedbe:
H-Alter, 16. rujna 2020.: https://www.h-alter.org/vijesti/kriza-kao-suosjecajni-kanal
Novosti, 14. rujna 2020.: https://www.portalnovosti.com/memorijalna-intervencija-u-dotrscini
Intrevju s kustosom povodom izvedbe:
Novosti, 18, rujna 2020.: https://www.portalnovosti.com/sasa-simpraga-i-dalje-treba-ponavljati-zasto-je-dotrscina-vazna