TEKSTOVI

PLANOVI I REALIZACIJA SPOMEN-PARKA DOTRŠČINA

Lidija Butković Mićin, 2013.

Spomen-područje Dotrščina prostire se pošumljenim padinama jugoistočnog obronka Zagrebačke gore i sa nedalekim Maksimirom predstavlja najveću parkovno-rekreativnu zonu Zagreba, ali i zaštićeni nepokretni spomenik kulture. Polivalentni karakter Dotrščine kao prirodnog rezervata i memorijalnog kompleksa, proizlazi iz činjenice da je riječ o autentičnoj povijesnoj lokaciji masovnog pogubilišta i grobišta više tisuća pripadnika antifašističkog pokreta i građana Zagreba i okolice tijekom Drugog svjetskog rata. U dotrščinskoj šumi između 1960-ih i 1990-ih godina postavljeno je nekoliko spomen-obilježja, međutim, ambiciozni planovi uređenja spomeničkog područja doživjeli su tek djelomično ostvarenje, dok je većina zamisli ostala na razini prostornih studija, natječaja i skica. Današnje stanje ne može sakriti utisak nedovršenosti, pa i nedorečenosti konzervatorskog, arhitektonsko-urbanističkog i umjetničkog pristupa obilježavanju ovog lokaliteta u vrijeme socijalističke Jugoslavije, kao ni rječito odsustvo većih zahvata u posljednja dva desetljeća nove države.

Idejna koncepcija Spomen-područja Dotršćina projektne grupe Seissel-Bakić

Dotrščinske žrtve ustaškog režima komemorirane su već početkom 1950-ih godina monumentalnom kompozicijom u visokom reljefu Taoci (Strijeljani) Frane Kršinića na Trgu Josipa Jurja Strossmayera,  dok se na prostoru šume ukopna mjesta markiraju nadgrobnim spomenicima od lijevanog cementa skromnih dimenzija i opreme kao spontani izraz pijeteta prema poginulima, bez posebne umjetničke nakane.[1]

Cjelovito i sustavno planiranje spomen-područja Dotrščina započinje 1960. godine kada Odbor Saveza boraca grada Zagreba u suradnji s Urbanističkim zavodom grada Zagreba izradu projekta arhitektonsko-urbanističkog, skulpturalnog i krajobraznog rješenja parka povjerava kiparu Vojinu Bakiću, arhitektu prof. dr. Josipu Seisselu i književniku Juri Kaštelanu, da bi se od 1962. godine u razradu programatske studije uključile krajobrazne arhitektice Silvana Seissel, Sonja Jurković i Angela Rotkvić.[2] Šezdesetih i sedamdesetih godina na republičkom se nivou uspostavlja paradigma integralne zaštite predjela od posebnog značaja za historijat narodnooslobodilačke borbe kojom se nastoji aktivirati njihov odgojno-obrazovni, turistički i gospodarski potencijal. Osim zaštite prirodno-povijesnih ambijenata i objekata najnovije povijesti, računa se i na njihovo aktivno uključivanje u suvremeni život, posebice obogaćivanje sadržajima koji spajaju dokolicu (kulturni i izletnički turizam) s edukativnim ciljevima.

U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj izrađuju se prostorni planovi Petrove Gore, Bijelih potoka - Kamensko i Kalnika s pratećim interdisciplinarnim analizama budućih funkcija tih spomeničko-prirodnih cjelina, a  navedene smjernice slijedi i istovremena studija Dotrščine.[3]

U tom pogledu Seissel-Bakićevo idejno rješenje nastoji objediniti i adekvatno prostorno artikulirati višestruke sadržaje i točke interesa novog spomeničkog kompleksa vodeći računa o rezultatima recentnih istraživanja položaja grobnica. Na zahvaćenih 40 hektara terena organiziraju se tri funkcionalne i značenjske cjeline: mjesto komemoracije, mjesto stradanja i mjesto simboličke reprezentacije žrtava. Na jugozapadu se tako zamišlja prihvatni i komemorativni trg, memorijalni muzej i kosturnica - reprezentativni prostor namijenjen povremenim javnim manifestacijama i edukaciji posjetitelja.

Počivališta žrtava koja se prostiru duž širokog usjeka tzv. Doline grobova i manjem opsegu uz Štefanovečku cestu apostrofirana su kompozicijom čeličnih skulptura-kristala te opločena kockama i dugim uskim monolitima iz poliranog granita s urezanim imenima i poetskim tekstovima, dok vertikalni akcent čitavog područja, ujedno i orijentir u obliku obeliska simbolizira povijesnu pobjedu, žrtve i patnje ratnih stradalnika.[4] Bakićevi kristali vizualno umrežavaju čitavo spomen-područje, komplementirajući i animirajući stereometriju Seisselove krajobrazne arhitekture. Varirani u dimenzijama i formi, oni signaliziraju lokacije masovnih grobnica, kao i sporedni ulaz u kompleks – početak „puta mučeništva“, oplemenjuju površinu komemorativnog trga te grade tijelo visokog obeliska. Kristali-markeri mogu poprimiti bezbroj jedinstvenih permutacija osnovnog oblika, što znači se ovaj „otvoreni sustav“ može nadograđivati paralelno s budućim istraživanjima, sve do razine jednog kristala za svaku novopronađenu grobnicu.

U vrijeme koncipiranja Dotrščine Bakić je zaintrigiran kvalitetama nehrđajućeg čelika kao „svjetlonosnog“ materijala, sposobnog odražavati i prisvajati sunčevu svjetlost. Ta je odlika čelika u slučaju dotrščinskih kristala jednostavnom asocijacijom zadobila veliki simbolički predznak. Kako je Bakić rezonirao: „Pri likovnom rješenju spomengroblja Dotorščina došao sam do toga da kristal, realiziran u materijalu koji svijetli, odražava ono što žrtve koje su tamo pale predstavljaju za nas: čistoću, trajno, vječno svjetlo“[5]. Ili „Svjetlucajuća masa čelika koja reflektira svjetlo u takvoj formi budi pijetet među nadgrobnim pločama, ali i poticaj da se s gordošću opomenemo fizičkoga i idejnoga zračenja tamo pokopanih slobodoljubivih ljudi.“[6] Kristalni svijetleći oblik je životan, može potisnuti grobljanski karakter i „stvoriti takvo mjesto gdje ljudi neće osjećati jezu smrti.“[7]

Bakić-Seisselova Dotrščina trebala je, dakle, svjedočiti ratnim zbivanjima na suzdržan i dostojanstven način, transformirati faktičke žrtve u simbole svjetlije budućnosti, racionalizirati i detraumatizirati ljudsku tragediju. Ulazni, monumentalni kristal na povišenom platou sa Štefanovečke ceste svečano je otkriven 1968. godine, a još je šest kristala postavljeno tijekom 1980-ih godina, u drugom valu uređenja Dotrščine te, kako je Stevan Luketić primijetio, u vijugavom toku Doline grobova djeluju „poput krijesnica u prirodi.“[8]

Proširenje koncepcije: novi prostorni plan Spomen-područja Dotršćina

Idejni program projektne grupe Seissel-Bakić, premda nije sasvim zaživio u trenutku svoje konceptualizacije sredinom 1960-ih godina, poslužio je kao osnova za novi prostorni plan Spomen-područja Dotrščina koji 1976. godine izrađuje Zavod za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu na čelu s prof. dr. Antom Marinovićem Uzelcem i suradnicima Josipom Seisselom, Sonjom Jurković, Olegom Grgurevićem, Silvanom Seissel i drugima. Naime, gradu Zagrebu je 1975. godine dodijeljen Orden narodnog heroja,  visoka počast predsjednika SFRJ Josipa Broza-Tita, što je svakako dalo podstrek za daljnje izvođenje Spomen-područja Dotrščina. Stoga je Društveno-političko vijeće Skupštine grada Zagreba prihvatilo inicijativu Gradskog odbora SUBNOR-a i Gradskog sekretarijata za boračka i invalidska pitanja te osnovalo posebnu Komisiju za koordinaciju svih akcija uređenja koja naručuje spomenuti prostorni plan.[9] Radi se o teritorijalnom i programatskom proširenju projekta Seissel-Bakić, usklađenom s idejom investitora da se Dotrščina preobrazi u spomen-park posvećen cjelokupnom doprinosu Zagreba svjetskoj socijalističkoj revoluciji i borbi protiv fašizma, odnosno svim Zagrepčanima i Zagrepčankama poginulima za revolucionarnu ideju od Oktobarske revolucije nadalje, kao i žrtvama fašističkog terora poginulima u „nepokorenom gradu“ za vrijeme Drugog svjetskog rata i tijekom oslobođenja.

Urbanistički plan obuhvaća oko 150 hektara dorščinske šume u kojoj se lociraju novi objekti: deset spomenika, dva prostorna spomen-obilježja (tzv. „Šumska dvorana“ i „Stube bez završetka“), muzej-galerija sa pristupnim i komemorativnim trgom te odmorišta i ugostiteljski sadržaji za posjetioce. Objašnjenjem Vjekoslava Dude, člana Komisije za uređenje i voditelja projekta: : „spomenici koje ćemo podići ne smrti nego životu umjetnički simboliziraju političku i idejnu povezanost događaja u kojima su Zagrepčani sudjelovali i ginuli, oni govore da je kroz različita vremena osnovna proleterska misao sloboda. ... Želimo da se dotršćinska šuma oplemeni i postane park skulptura koje nose brojna značenja, želimo da Dotršćina postane turističko mjesto, da Zagrepčani odlaze tamo na rekreaciju i šetnju.“[10]

Drugim riječima, Dotrščina bi trebala dobiti smisao „prostornog spomenika“, mjesta intenzivnog doživljaja ideje antifašističkog i komunističkog pokreta, ali i prirodnog rezervata, ugodne izletničke destinacije obogaćene umjetničkim djelima visoke evokativne i estetske vrijednosti.

Na podlozi izrađenog prostornog plana, Društvo arhitekata Zagreba je u ime investitora 1977. godine raspisalo javni, anonimni, republički natječaj za arhitektonsko-skulpturalno i krajobrazno rješenje spomen-područja koji je polučio vrlo slab odaziv (pristiglo je svega sedam radova), vjerojatno zbog nekoherentnih odrednica natječajnog programa.[11] Potom se pristupilo objavi drugog, pozivnog natječaja koji je jasno razdijelio zadaću osmišljavanja arhitektonsko-urbanističke dispozicije muzeja, pristupnog i manifestacionog trga uz jugozapadnu ivicu planiranog područja, od skulpturalnog oblikovanja spomen-obilježja nanizanih na obroncima iznad Doline grobova. Pravo sudjelovanja imali su nagrađeni autori iz prethodnog kruga, kao i nekolicina hrvatskih umjetnika i arhitekata  koji su, prema mišljenju investitora, već postigli zapažene rezultate u realizaciji spomen-područja.[12]

Najbolje ocijenjeno arhitektonsko-urbanističko rješenje bilo je ono Nevena Šegvića, a istaknulo se oblikovanjem memorijalnog muzeja kao monumentalnog portala kroz čije prizemlje posjetitelji ulaze u spomen-područje.

Polifunkcionalni je to prostor predviđen za ekspoziciju i dokumentaciju povijesnih činjenica, održavanje predavanja i priredbi te smještaj uredskih i drugih servisa. Kult komemoracije dezigniran je za prostrani trg u produžetku muzeja sa sjeverne strane čiju desnu frontu zatvaraju „zid otpora“ (betonski element velikih dimenzija) i fontane. Akcenat od posebnog značenja jest „crvena nit“, čelični raster sa deset tisuća imena žrtava postavljen u kanalu koji kontinuirano teče i spaja sva tri diferencirana prostora (pristupni trg, plato muzeja-vidikovca i komemorativni trg).[13]

Što se tiče kiparskog angažmana, propozicije natječaja dopuštale su posve jedinstvene kriterije žiriranja prema kojima su autori sami međusobno birali najbolja ostvarenja u atmosferi „nesumnjivo zanimljivog pokušaja kolektivnog vrednovanja vlastitih radova“[14], kako je komentirao Zdenko Kolacio, dok je odluka o središnjem spomeniku prepuštena Komisiji. Veliki broj predviđenih spomen-obilježja unaprijed je podrazumijevao da ni jedan autor neće ostati „kratkih rukava“ te natječaj u svakom slučaju nije protekao u izrazito kompetitivnom ozračju.

Izvedbe su dobili redom Vojin Bakić (Dolina grobova - Spomen-obilježje poginulima i sahranjenima u Dotrščini 1941.-1945.), Dušan Džamonja (Spomen-obilježje Zagrepčanima, revolucionarima poginulima u oktobarskoj revoluciji i staljinističkim čistkama i Spomen-obilježje Zagrepčanima, revolucionarima poginulima u mađarskoj revoluciji), Zlatko Čular (Spomen-obilježje Zagrepčanima, dobrovoljcima republikanske vojske Španjolske, poginulima u španjolskom građanskom ratu ili u raznim koncentracijskim logorima), Zdenko Kolacio (Spomen-obilježje Zagrepčanima poginulim na strani saveznika u Drugom svjetskom ratu na frontovima izvan Jugoslavije ili u fašističkim koncentracijskim logorima 1941.-1945.), Kosta Angeli Radovani (Spomen-obilježje Zagrepčanima poginulim u NOB-u ili fašističkim koncentracijskim logorima u Jugoslaviji, a izvan Zagreba od 1941.-1945.), Mladen Galić i Ljerka Šibenik (Spomen-obilježje poginulima iz drugih krajeva Jugoslavije u borbama za oslobođenje Zagreba u svibnju 1945.), Branko Ružić (Spomen-obilježje revolucionarima, antifašistima, rodoljubima i žrtvama fašističkog terora poginulim u Zagrebu, osim na Dotrščini 1941.-1945.) i Stevan Luketić (Spomen-obilježje revolucionarima i rodoljubima poginulima u Zagrebu 1919.-1941.).[15]

Branko Ružio predložio je i najuspješniju koncepciju „Šumske dvorane“ ili „Doline razmišljanja“, lokaliteta amfiteatralnog oblika uronjenog u šumski pejzaž koji bi, kao svojevrsni sažetak doživljaja na kraju obilaska spomen-parka, podsjećao na ideje i humanistička stremljenja za koja su dani toliki ljudski životi. Narudžba za centralni spomenik pripala je, pak, Kosti Angeliju Radovaniju koji je u reljefu monumentalnih dimenzija sumirao priču o herojskom, revolucionarnom Zagrebu i minulim desetljećima kolektivne borbe.

Realizirana spomen-obilježja na podlozi novog prostornog plana Dotrščine

Opsežni plan uređenja Dotrščine zahtijevao je, dakako, pozamašna financijska sredstva te se 1980. godine odlučuje pribjeći modelu etapne realizacije koju će podupirati Grad, Republika, organizacije udruženog rada i druge samoupravne organizacije i zajednice[16], a zbog neriješenog pitanja premještanja sporne streljane na anticipiranom ulaznom dijelu novog kompleksa, izgradnja muzeja i komemorativnog trga prolongira se za završnu fazu projekta. Prvi se na redu našao Spomenik žrtvama fašističkog terora poginulima na ulicama Zagreba tijekom Drugog svjetskog rata autora Branka Ružića koji je svečano otkriven 27. srpnja 1981. godine, povodom obilježavanja 40. godišnjice ustanka naroda i narodnosti SR Hrvatske.[17] Po zamisli arhitekta Dragutina Kiša uređena je pristupna staza, a spomenik visok sedam metara postavljen je na poravnatom terenu sa granitnim opločenjem i mramornom pločom koja nosi stih iz pjesme „Proljeće“ Ivana Gorana Kovačića: „Nema ih više jer su htjeli biti.“ 

Skulptura je izvedena od posebne aluminijske legure koja mu daje svjetliji ton od klasične bronce, čime je kipar htio spomenik istaknuti naspram tamnog paravana okolne šume.[18] Slijedeći svoje uvjerenje da „spomenik nije herbarij u kome se čuva (osušena) istina“[19], već autentičan umjetnički čin, Ružić se opredijelio za spomenik koji će figurativnim izričajem na preneseni način posredovati povijesni događaj današnjem i sutrašnjem gledaocu. Monolitnom volumenu tvrđave ili zatvora kontrastirana su plastički pokrenuta jata ptica koje iz njega izlijeću, simbolizirajući sam trenutak suočavanja sa smrću te trajne vrijednosti žrtve, otpora, slobode i revolucije. Ružić se često vraćao motivu ptica, pa i za prijedloge javnih skulptura, poput onog za livadu oko vukovarskog vodotornja ili nagrađeni (i nerealizirani) Spomenik patkama za jezero Bundek (sa Krešimirom Ivanišem). Dok navedeni primjeri odražavaju autorov senzibilitet za inovativnije pristupe problemu javne plastike, u slučaju dotrščinskog obilježja ipak se radi o posezanju za konvencionalnom predodžbom „leta duše“ iz „kaveza života“, premda u solidnoj kiparskoj izvedbi.

Četiri godine kasnije, u svibnju 1985., u produžetku šetnice na istočnoj padini iznad Doline grobova smješten je i brončani spomenik Stevana Luketića posvećen palim revolucionarima Zagreba od 1919. do 1941. godine. Suradnik crnogorskom kiparu sa zagrebačkom adresom bio je ing. Nedeljko Hiršl, i to već od natječaja 1977. godine na kojem je ovaj tim zavrijedio najvišu, drugu nagradu. Prerano prekinuta mladost nositelja radničkog pokreta i socijalističke ideje u međuratnom razdoblju u kiparskoj je formi predočena doslovno: Luketić najprije gradi visoki stup od nekoliko superponiranih kružnih volumena-valjaka da bi ga potom raspolovio ostavljajući vidljiv trag akcije-reza u poliranoj napukloj plohi skulpture. Puna polovina ostvarena u bronci predstavlja poginule revolucionare, a „prazna“ polovina tek je diskretno naznačena u plohi malog, kružnog trga na kojem stoje posjetitelji te konotira „nove generacije kao nosioce novih ideja. Zajedno čine zatvorenu cjelinu, ostvarujući prostorni fenomen neprekidnog trajanja i kruženja slobodnih ljudi i slobodnih misli.“[20] Realizirana skulptura ponešto odudara od natječajnog prijedloga koji je skladnije proporcioniran i posjeduje dodatnu kvalitetu hrapave, svjetlosno pokrenute površine i grublje, „izranjavane“ zasjeke/procjepe koji se, nažalost, nisu prenijeli u finalni brončani odljev.

Prema kraju 1980-ih godina izvedba spomen-obilježja prema proširenoj koncepciji Dotrščine polako je posustajala, vjerojatno iz razloga što se centralni spomenik Koste Angelija Radovanija pokazao kao prevelik zalogaj u financijskom i tehničkom smislu. Naime, Spomenik pobjede zamišljen je kao arhitektonsko-skulpturalni rad monumentalnih dimenzija usporediv sa Angelijevim i Kolacijevim projektom za Šubićevac u Šibeniku. Riječ je o dva metalna dlana koja obgrljuju prazan središnji prostor, sedam metara visoka i nejednakih dužina (sjeverni 21,5 metara, južni 17,5 metara), prekrivena reljefima ukupne površine od 270m² na kojima se proteže narativ o strahotama rata, životu u revoluciji i slobodi te o Zagrebu kao gradu revolucionara. „Reljef je zapravo lice spomenika okrenuto prema središtu. Čitav je sadržaj sačuvan za posjetioca – da ga dočeka dobrodošlicom kiparske himne životu, slobodi i radosti pobjede nad svakojakim mrakom i uvuče kroz otvore obruča koji simbolično razgrću ziđe spomenika ponovno u prirodu.“[21] Gledalac, dakle, bila uvučen u perimetar monumenta te potpuno opkoljen događajima koje „iščitava“ u sukcesivnim prizorima reljefa, među kojima, kao kuriozitet možemo spomenuti i citat poznate fotografije „Djetinjstvo“ Toše Dapca kojim Angeli deskribira bijedu i beznađe radničkog međuratnog Zagreba. Do 1983. godine izrađena je skica u omjeru 1:5, no onda se pojavio problem iznalaženja adekvatnog prostora za rad na tako velikom spomeniku te je projekt bio obustavljen.[22] Angelijeva je vizija, naposljetku, reducirana te su određeni motivi s reljefa namijenjenih za centralni spomenik inkorporirani u novi Spomenik Zagrepčanima poginulima u NOB-u od 1941. do 1945. godine koji je odliven 1989. godine[23], a svečano otkriven tek u lipnju 1993. godine povodom obilježavanja novog Dana antifašističke borbe u samostalnoj Republici Hrvatskoj.[24]

Od cjelokupnog kompleksa Dotrščine do kraja 1980-ih godina ostvarena je, kako je već rečeno, još samo Bakićeva Dolina grobova, dok je od 1990-ih godina nastupila „razgradnja“, devastacija spomen-područja (grafitiranje spomenika, oštećivanje putokaza i natpisa u kamenu, elektroinstalacija i rasvjete), a najteži se incident zbio 2007. godine kad je otuđeno nekoliko metara Angelijeva reljefa koje je potom trebalo rekonstruirati prema manjkavoj dokumentaciji.[25]

Dotrščina – neispunjeni potencijal

Dotrščinska je šuma, bez sumnje, najvjerodostojnije i najpotresnije mjesto sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata u Zagrebu, no unatoč tome, nije se preobrazila u živo poprište rituala komemoracije u poslijeratnom vremenu iako su ju posjećivale npr. školske delegacije, što je od 1990-ih ukinuto. Obilježavanje autentičnih lokacija masovnih grobnica započelo je podizanjem nepretencioznih nadgrobnih spomenika, da bi se potom sustavnim pristupom projektne grupe Bakić-Seissel osmislila arhitektonsko-skulpturalna scenografija memorijalnog područja koja adresira i poštuje patnje stradalnika, ali prvenstveno na simbolički način potiče univerzalne geste pomirenja i okretanja budućnosti. Realizirani Bakićev kristal na prilazu u dotrščinski sklop (1968.), zajedno sa nedalekim Džamonjinim Spomenikom prosinačkim žrtavama (1961.) u istoimenom parku u Dubravi, predstavlja vrlo kvalitetni i rani primjer apstraktne memorijalne plastike u Zagrebu te važno poglavlje u Bakićevom desetljeću definitivnog raskida s figuracijom kada je postigao izvanredan umjetnički doseg Spomenikom pobjede u Kamenskoj (1968.), a spomenikom Ivanu Goranu Kovačiću u Zagrebu i Lukovdolu (1964.) redefinirao pojam portretne skulpture u javnom prostoru. Angažiranjem kreatora prvog idejnog rješenja (Josip i Silvana Seissel, Vojin Bakić, Sonja Jurković) u projektni tim prof. Marinović-Uzelca, osiguran je kontinuitet planiranja spomen-područja Dotrščina te su novim prostornim planom potvrđene pozicije memorijalnog muzeja, Doline grobova i centralnog monumenta. Međutim, intencija investitora da se Dotrščinu transformira u park skulptura na otvorenom, rezultirala je lociranjem desetak spomen-obilježja posvećenima pomalo nespretno formuliranim „kategorijama“ žrtava, a koja bi, da su se realizirala u predviđenom broju i opsegu, nepotrebno zagušila prirodni ambijent i konkurirala povijesnoj izvornosti mjesta. Slabljenje ekonomskog i ideološkog elana tijekom 1980-ih i 1990-ih godina presudilo je megalomanskim tendencijama dotične koncepcije, no ostaje činjenica da otad nije bilo ozbiljnijih pokušaja redefiniranja memorijalnog potencijala Dotrščine. U tom smislu, korak naprijed je svakako učinjen s projektom Virtualnog muzeja Dotrščine autora Saše Šimprage, a koji se provodi u sklopu Documente – Centra za suočavanje s prošlošću od 2012. godine i koji nizom događanja poput privremenih postava u javnom prostoru grada te raspisivanjem godišnjeg, javnog natječaja za privremenu memorijalnu umjetničku intervenciju na prostoru spomen-parka, polako vraća Dotrščinu na mentalnu kartu građana Zagreba.

LOGO VIRTUALNOG MUZEJA DOTRSCINA

[1] STIPE UGARKOVIĆ, Zagreb – grad heroj: spomen-obilježja revolucije, August Cesarec, Zagreb, 1979.

[2] IVANA KANCIR, O projektu Memorijalnog područja Dotršćina projektne grupe Seissel – Bakić, u: Skulptura na otvorenom, zbornik radova simpozija u Klanjcu 21. - 23. svibnja 2003., (ur.) B. Pejković,  Anali Galerije Antuna Augustinčića, Klanjac, 21-25(2001.-2005.), 21-25, 421-430, 422.

[3] FEDOR WENZLER, Spomen područja kao specifična kategorija obilježavanja i memoriranja značajnih događaja iz narodnooslobodilačke borbe, u: Arhitektura, Zagreb, (28)1975, 155, 19-23.

[4] JOSIP SEISSEL I VOJIN BAKIĆ, Memorijalni kompleks Dotršćina u Zagrebu, u: Arhitektura, Zagreb, (28)1975, 155, 32-35.

[5] T. B.: Vojin Bakić - Slijepima za oblike uzalud tumačite što je skulptura, intervju, u: Vjesnik, Zagreb, 24. 5. 1964.

[6] JOSIP ŠKUNCA, Vojin Bakić – Najdraža mi je Dotrščina, intervju, u: Vjesnik, Zagreb, 1. 7. 1980.

[7] JASNA BORAS: Vojin Bakić, intervju, u: Omladinski tjednik, Zagreb, 15. 4. 1975.

[8] JOSIP ŠKUNCA (bilj. 6)

[9] RADA VNUK, Hvala, za slobodu, u: Vjesnik, Zagreb, 24. 5. 1980.; ELENA CVETKOVA, Dotrščina – simbol života, u: Večernji list, 3. 7. 1976.

[10] BOŽICA BRKAN, Spomenici životu, u: Vjesnik, Zagreb, 27. 7. 1981.

[11] ANTOANETA PASINOVIĆ, Još tužniji gaj u gaju... (tekst bez oznake, mapa Dotršćina, Likovni arhiv HAZU)

[12] Na natječaju provedenom 1977./1978. godine prva nagrada nije dodijeljena, a druga je pripada Stevanu Luketiću. Dvije jednakovrijedne treće nagrade pripale su Zlatku Čularu i grupi autora: Mladen Galić, Ljerka Šibenik, Mirko Bičanić i Nevenka Postružnik. Na pozivnom natječaju sudjelovali su još i pozvani autori Vojin Bakić, Dušan Džamonja, Zdenko Kolacio i Branko Ružić te Boris Krstulović, Neven Šegvić i Ante Vulin., ZDENKO KOLACIO, Spomen-područje „Dotrščina“ u Zagrebu, u: Arhitektura, Zagreb, (34)1981, 176-179, 2-3.

[13] NEVEN ŠEGVIĆ, Idejna koncepcija memorijalnog muzeja i informativnog centra na Spomen-području Dotršćina, u: Čovjek i prostor, Zagreb, (29)1981, 7-8(340-341), 13-14.

[14] ZDENKO KOLACIO (bilj. 12), 3.

[15] ANON., Herojima, idejna koncepcija Dotršćine, u: Večernji list, Zagreb, 14. 3. 1981.

[16] ANON., Dotorščina – memorijal Zagreba, grada heroja, u: Vjesnik, Zagreb, 26. 7. 1980.

[17] B. SU., Na Dotrščini – počast palim borcima, u: Večernji list, Zagreb, 17. 7. 1981.; BOŽICA BRKAN (bilj. 10)

[18] ANON., Spomen palim Zagrepčanima, u: Večernji list, Zagreb, 27. 7. 1981.

[19] ŽELJKO SABOL, Branko Ružić – Zagonetka ljudskog lica, intervju, u: OKO, Zagreb, 3. 6. 1976.

[20] MIRJANA SAČER-BOBANAC, Stevan Luketić – Kipar, željezo i vatra, intervju, u: Borba, Zagreb, 9. 11. 1980.

[21] MIRJANA SAČER-BOBANAC, Kosta Angeli Radovani, Svemu – mjera ljudskosti, intervju, u: Borba, Zagreb, 3. 8. 1980.

[22] MIRJANA ŠIGIR, Kosta Angeli Radovani – „Dunje“ traže novu ravnotežu, intervju, u: Vjesnik, Zagreb, 4. 1. 1983.

[23] Datacija lijevanja prema godini urezanoj u brončani reljef (Kar 1981-89). Nisu sačuvani detaljniji podaci o promjeni koncepcije, odnosno, o napuštanju dovršetka centralnog monumenta dotršćinskog parka te reuporabe reljefa za novi Spomenik Zagrepčanima poginulima u NOB-u. Realizirani reljef mnogo je manjih dimenzija (visine oko 1,4 metra, dužine oko 12 metara) i montiran je na kameni zid.

[24] ANON., Spomen strijeljanim antifašistima na Dotršćini, u: Vjesnik, Zagreb, 23.6.1993.

[25] Rekonstrukciju reljefa je preuzela ljevaonica Ujević uz stručnu suradnju kipara Petra Barišića., BOJANA RADETIĆ, Razbijaju spomenike zbog boce konjaka, u: Novi list, Rijeka, 29. 11. 2007.