ZVUČNA ŠETNJA
DAVORA SANVIČENTIJA
Silva Kalčić, 2013.
Radom „Spiegel im Spiegel“, Davor Sanvincenti pobjednik je prvog javnog natječaja za privremenu memorijalnu intervenciju na prostoru spomen-parka Dotrščina koja je i bila izvedena na proljeće 2013. godine
Foto: Ana Ogrizović
Zvučna šetnja naslovljena Spiegel im Spiegel Davora Sanvincentija, privremena memorijalna umjetnička intervencija Virtualnog muzeja Dotrščina, mogla se doživjeti na prostoru istoimenoga zagrebačkog spomen-parka svake srijede tijekom mjeseca svibnja ove godine. Na prvi javni natječaj za privremenu umjetničku intervenciju na prostoru spomen-parka Dotrščina, provedenog u okviru aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina, autorskog projekta Saše Šimprage realiziranog u okviru Dokumente – centra za součavanje s prošlošću, pristiglo je 23 prijedloga, a o prijedlogu koji će biti nagrađen i realiziran odlučio je žiri u sastavu Lidija Butković Mićin, Ana Elizabet i Saša Šimpraga. Cilj natječaja bio je, je posredstvom suvremene umjetnosti i suvremenih načina bilježenja sjećanja u javnom prostoru, profilirati Spomen-park Dotrščinu kao živo mjesto sjećanja na tisuće Zagrepčana i Zagrepčanki te građana iz okolice Zagreba te drugih koji su strijeljani na prostoru parka u Drugom svjetskom ratu.
Multimedijski umjetnik Davor Sanvincenti (1979.) poznat i pod nadimcima Messmatik i Gurtjo Ningmor, angažira se na području audiovizualnih istraživanja i antropologije vizualne kulture, istražujući granice percepcije i konstrukcije događaja. Zvučna šetnja Spiegel im Spiegel je site-specific intervencija koja uključuje dramaturške tekstove spisateljice Ivane Sajko koje rekreiraju povijest lokacije na način vizualizacije slika, kao hodogram polusatne šetnje od ulaza u park do privremene Šumske dvorane u Dolini grobova. Zvučni zapis, u trajanju od 33 minute, zamišljen je kao direktni intimni dijalog s posjetiteljem, utišanim i izoliranim od vanjskih podražaja kako bi razvio koncentraciju i osjetljivost prema memoriji mjesta. Tekst Ivane Sajko započinje rekreacijom stvaranja, Geneze: "Na početku je tama, na kraju je svjetlo; tako kažu./Ide glazba, ispunjava sredinu/da je pod kožom svijeta, u kori hrasta, u peludu bilja, u mrežama kukaca.../i da zato krajolik pjeva;/ a kad zašuti, umre."... Naizmjenice se u slušalicama što ih dobivaš na ulazu, zajedno s kartom kretanja memorijalnim parkom, čuju glas autorice, ona izgovara vlastiti tekst te skladbu Spiegel im Spiegel Arva Pärta. Estonski skladatelj Pärt izumio je vlastitu minimalističku glazbu, sporog i meditativnog tempa i temeljenu na zvuku zvona i korala, koju naziva u množini Tintinnabuli (od latinske riječi za zvono, tintinnabulum). Zvuk u slušalicama nehotice se prožima s pucnjevima s obližnje streljane, za koju postoji intencija premještanja – osobno mi se čine zanimljivom nehotičnom auditivnom dimenzijom spomen-parka na način sinestezije nađenih i projektiranih senzacija.
Susret sa samim sobom
Riječima Sanvincentija, izvorna ideja šumske dvorane ili doline razmišljanja jedan je od prijedloga za park Dotrščinu kipara Branka Ružića, koji nažalost nikada nije ostvaren. Na način slikarstva enformela razvedene opne skulptura Branka Ružića sugestivno bi utjelovile ideju iščeznuća kao dio memorije parka. Sanvincentijeva vizualna intervencija uz glavnu stazu na prilazu i u samoj dolini uključuje pravokutna ogledala, široka koliko i tijela stabala, postavljena u visini promatračevih očiju na način koji odgovara Le Corbusierovom moduloru. Pogledom u šumu posjetitelj opaža „rez“ na horizontu, u „presječenim“ dijelovima stabala uočava se odraz šume vis-a-vsi te u nekima od njih promatrač susretne i samoga sebe. Naime, zrcala nam uzvraćaju vlastiti pogled, mi zurimo natrag u sebe i time naša pažnja biva preusmjerena na vlastito biće. Budući da Dolinom grobova dominiraju modernistički Kristali Vojina Bakića, fraktalne forme od visokouglačanog, i time ogledalnog karaktera – dematerijaliziranog, metala izvedene vizualnim jezikom geometrijske apstrakcije no nanažalost previsokim postamentima od zelenog škriljevca koje okomitim ušiljenim vrhovima sugeriraju zakopanost-zabodenost u zemlju. Zrcalne plohe se međusobno reflektiraju, stvarajući optičku iluziju iščeznuća. Slika vanjskog svijeta uvučena je u umjetničko djelo, gdje je distrodirana i multiplicirana. Subjekt, objekt i svijet su „defamijalizirani“, u kaleidoskopskoj rekonfiguraciji njihove pojavnosti. Zrcalne plohe pričvršćene na drveće propituju percepciju i dovode do promjene slike svijeta izazvane kretanjem u prostoru, apoteoze kognitivnog procesa u nekronološkom vremenu (u smislu dokidanja jasne razlučne linije prošlosti i sadašnjosti). Bogatstvo refleksija od površine zrcalnih ploča-ploha radikalno mijenja percepciju tek ozelenjene, proljetne, kontinentalne šume.
Duh slušatelja
Robert Irwin je u suvremenu umjetnost uveo stav da percepcija promatrača, a ne materijalni objekti, definiraju mjesto. Primjerice, 1983. u atrij Old Post Office u Washington D.C.-ju uvodi 48 panela od translucentne tkanine koju u nizovima vise sa stropa, aliternirajući percepciju cjeline prostora. Budući da su se paneli doimali kao da nestaju, ovisno o kutu pogleda i upada sunčeve svjetlosti, odozgo, kroz interpretaciju antičkog compluviuma, promatrač pogledom neprekidno kruži između arhitekture i tkanja pri čemu osviještava detalje arhitektonskog konteksta. Zanimljivo je, Arvo Pärt svoju glazbu uspoređuje, prema eseju Bijelo svjetlo Hermanna Conena, s bijelom svjetlošću koja sadrži sve boje i jedino prizma ih može razdvojiti i učiniti vidljivima; ta prizma može biti duh slušatelja.
Spomen-park Dotrščina danas je zaštićen i obnavljan u fazama, nakon dva desetljeća devastacije pri čemu je kriminalno guljena i raznošena metalna sirovina i kamen skulptura i staza, simbolni entropijski pejzaž na način na koji taj termin Robert Smithson povezuje s istraživanjem spomenika i njihova značenja u djelu Entropy and the New Monuments (1966.). Stoga je u Sanvicentijevom radu „prehodavan“ (na tragu Fultonove krilatice „no walk, no work“) kao svojevrsna reaktualizacija landartističkih strategija i ideje umjetnosti kao ponašanja (biheviorističke umjetnosti).
Tendencija je Virtualnog muzeja Dotrščina da nova privremena umjetnička instalacija bude umještana u spomen-park jednom godišnje i nadalje, a prva je izvedena 2012. povodom otvorenje muzeja, kada je na stabla šume koja je po sebi poveznica maksimirske i sljemenske, na stabla zavezano sedam tisuća bijelih vrpci u spomen istom broju žrtava. Bijele vrpce bile su izložene za šetače parkom, neposredno naznačujući brojnost stradanja.
Dotrščina je simbol socijalističke kulturne politike i njezina povijesnog vremena, ali i simptom vremena u kojem se postsocijalistička društva nalaze danas. "Smrt nije tišina, smrt je gubitak glasa (Jacques Derrida)", citira dalje u tekstu koji čujemo u slušalicama Ivana Sajko.
/ Objavljeno u sklopu temata Dotrščina, Zarez, broj 373-374 od 19. prosinca 2013. /